Josip Pejaković je bio najglasniji predstavnik poražene i sve malobrojnije manjine, ljudi koji su tvorili suštinu BiH, ali je do kraja života ostao vjeran vlastitom geslu da je gore odustati, nego biti poražen

Ne pišem sentimentalni omage Josipu Pejakoviću. Imam neki otpor prema tom žanru i nisam mu vičan. Ne bih to radio sve i da smo bili bliski prijatelji. Bili smo samo poznanici, pa i to po prirodi posla kojim smo se bavili. Nisam ni znao da ga prijatelji zovu Conja. Imali smo jedan duži razgovor u bifeu Narodnog pozorišta, kad je na televiziji išla njegova serija “U ime naroda”, posvećena ljudima sa dna života, usamljenim, starim i nemoćnim, na koje je i sam bog zaboravio. Živjeli su u kućama na osami, često u nekoj zabiti, bez struje i daleko od vode, a Pejaković ih je obilazio i usred zime, donosio im poklone i bodrio ih da izdrže. Za njih je to bila velika radost, neočekivana i kratkotrajna. Bile su to tužne priče, jer drugačije nisu ni mogle biti. O tome sam pisao u kolumni “Pejakovićeva Bosna”, objavljenoj na ovom istom mjestu. Teško da je iko od tih paćenika još u životu. Sada je otišao i čovjek koga su se sjećali do smrti. O glumačkoj i ljudskoj veličini Josipa Pejakovića proteklih dana rečeno je gotovo sve što se imalo reći. Dodao bih samo da, po mom shvatanju dramske umjetnosti, Josip Pejaković nije bio jedan od njenih najvećih protagonista u ovoj zemlji, nego je u svojoj ukupnosti bio najveći, pošto je bio i glumac, i pisac dramskih tekstova, i redatelj. Imao i nekoliko........

© Oslobođenje