Razmjere i brutalnost ratnih zločina postale su zapanjujuće, pa je među fenomenima s kojima se nosi savremeni svijet nasilje postalo prvorazredna politička, religijska i medijska tema

Dođe tako neko vrijeme pa čitavi narodi polude, krenu za svojim poludjelim vođom i stanu činiti zlo drugima, da bi na kraju i sami završili u paklu istorije. Još je Shakespeare u 16. stoljeću pisao o nasilju koje je u određenim vremenskim intervalima potresalo svijet i ljudima nanosilo patnju. Nisu slučajno njegove tragedije pune krvavog pira. Ali, nije potrebno navoditi primjere masovnog nasilja iz daleke prošlosti, dovoljno je pomenuti neke koji su obilježili našu epohu i koji govore da to zlo nikada nije iščezlo. Hitler i Nijemci su paradigma takvog ludila u prošlom stoljeću, nazvanom “krvavim”.

Imajući u vidu da je Balkan bio dio te tragične priče, Andrić je zapisao: “Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini”. Četvrt stoljeća nakon njegove smrti, uspavana Evropa se suočila sa Slobodanom Miloševićem i srpskim slučajem, nespremna da zaustavi bujanje agresivnog etničkog nacionalizma na prostoru Jugoslavije u nestajanju. I danas pristižu, a pristizaće ko zna do kada, računi za naplatu ravnodušnosti i neodlučnosti evropskih lidera tog vremena, koje će se pamtiti po genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici.

Do danas je u Srebrenici i povodom Srebrenice bezbroj puta izrečena poruka urbi et orbi “Da se više nikad i nikome ne dogodi”, možda nikad glasnije i na toliko........

© Oslobođenje