Praznici su za onkološke pacijente samo prilika da shvate koliko su ove borbe teške, iscrpljujuće, koliko i kako dugo traju i koliko vam ništa više ne znači nimalo

Kad kazaljke se poklope, kada ispratimo Staru i prigrlimo Novu, zapitat ćemo se koliko od novih 365 stranica života ćemo stići ispisati. Koliko stranica će početi riječima - nema lijekova, opet nema lijekova, lijekovi nisu još došli, preskočena terapija, nadam se terapiji, osjećam se slabije, nestaje mi snage...

Koliko njih će ostati praznih, neispisanih? Niko od onkoloških pacijenata ne širi ruke ka nebu i želi putovanje, zimovanje, bolji posao, noviji automobil, veći stan, vikendicu na moru ili šumi. Ništa što uljepšava život, čini ga bogatijim, lakšim, ljepšim, ugodnijim, zanimljivijim, ništa što hrani dušu lijepim, ništa što izmami osmijeh na lice, što odmori tijelo i nahrani um, ništa što je sasvim normalno željeti i imati.

Onkološki pacijenti žele, vape, mole, vrište samo za život. Za lijekove. Da se sa nečim........

© Oslobođenje