U svijetu ograničenih resursa prekomjerno povećanje potrošnje na vojne projekte neminovno vodi smanjenju potrošnje na civilne programe - više topova u vojnim magacinima znači manje žita u silosima

Samit NATO-a održan krajem juna u Haagu donio je niz odluka kojima se jača vojna industrija Saveza. U praksi, članice NATO-saveza su preuzele obavezu povećanja državne potrošnje na odbranu putem ugovaranja nabavki sa kompanijama iz vojne industrije kako bi se postigla ciljana vojna sposobnost u svakoj od zemalja članica i time generisao zajednički odbrambeni efekat. Mnogi su u ovakvoj orijentaciji NATO-a prepoznali vojni kejnzijanizam – ekonomsku politiku prema kojoj povećanje vladine potrošnje na vojsku rezultira ekonomskim rastom ili stabilizacijom privrede uz istodobno ispunjavanje planova iscrtanih u kabinetima ministara odbrane. Na spomen Keynesa probudio se interes i čitalaca koji se pretežno zanimaju ekonomskim temama.

Evo kako se to dogodilo. Povećana izdvajanja za vojsku, tokom Drugog svjetskog rata, nastavljena su i u poslijeratnom periodu, tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. SAD su, primjerice, alocirale i do 50%, a Velika Britanija između 15% i 20%, državne potrošnje prema vojno-industrijskom kompleksu. Da je i bivša Jugoslavija u to vrijeme sedlala (vojnog) konja........

© Oslobođenje