Historija rijetko ponavlja događaje, ali po pravilu uvijek ponavlja zablude. Velike sile vjeruju da će upravo one biti izuzetak od pravila koje je porazilo njene prethodnike. Uvjerene su da raspolažu moćnijom vojskom, savršenijom tehnologijom i mudrijom strategijom. Međutim, prije ili kasnije, suoče se s istom istinom: zemlja se može bombardirati, gradovi se mogu razarati, infrastruktura uništavati, ali politička volja jednog naroda ne može se slomiti samo golom silom.

To je možda najvažnija lekcija druge polovine XX i početka XXI stoljeća. Ipak, upravo je to lekcija koju veliki najteže prihvataju. Slike panične evakuacije američke ambasade u Sajgonu u aprilu 1975. ostale su trajni simbol kraja jedne epohe. Nakon godina rata, miliona tona bačenih bombi i nezamislivih vojnih troškova, SAD su morale priznati ono što nijedna sila ne želi čuti - da vojna nadmoć nije dovoljna za političku pobjedu. Helikopteri koji su posljednjim letovima u Vijetnamu evakuirali američke diplomate i njihove saveznike postali su metafora poraza jedne strategije koja je vjerovala da se historija može oblikovati isključivo silom. Čovjek bi pomislio da je takva lekcija dovoljna za buduće generacija političara. Nije bila. SSSR je u Afganistanu doživio gotovo identičnu sudbinu. Nakon desetogodišnje surove okupacije rat se završio povlačenjem 1989. Crvena supersila je napustila zemlju koju nije uspjela pokoriti. Nedugo zatim raspao se i sam Sovjetski savez.........

© Oslobođenje