Kada je umro Halid Bešlić, prvo što sam pomislila je - sada treba snimiti film o njemu. Ko bi za to bio bolji od našeg Pjera Žalice. Pa eto prilike barem za razmisliti...

Treba biti dovoljno veliki čovjek da dobra djela radiš u tišini i da se za to sazna tek nakon tvoje smrti. Takav je bio Halid Bešlić. Pokazali su koliko je bio voljen i cijenjen posljednjih dana i njegova porodica, prijatelji, saradnici, kolege, oni koji su ga poznavali, ali i oni koji nisu.

Ipak, nažalost, uvijek i u teškim trenucima za nekoga postoje ljudi koji žele izaći na pozornicu pokušavajući privući masu i prikupiti sebi poene. Neki koji žude za dominacijom. Neki koji su nagriženi kompleksima pa im smeta i kada sunce jače grije. Uvijek mi je smetalo kada neko uporno ponavlja gdje je rođen i ističe to kao nešto od velike važnosti. Prijatelju moj, možeš biti iz Pariza, a da si smeće........

© Oslobođenje