Nikola Cutuk/PIXSELL

Nije život isti s onu i s ovu stranu pruge i nije da se ta dva života dodiruju često

Dogodi se to, zapravo, često. Listaš tiskovine, zamijetiš neku zanimljivu vijest, pa brže bolje isučeš mobitel iz korica da slikaš članak, da ga spremiš u memoriju aparata i da ga nekad poslije detaljno iščitaš. Svega tu bude, od sporta do politike, sve u želji da ono što ti je na tren zaokupilo pažnju i izmamilo neku emociju podijeliš, ako ništa, s najbližima. Kum Vedran, primjerice, svako malo šalje slike vispreno sročenih osmrtnica, ali to je neka druga priča, baš kao i snimka one sahrane na kojoj je svirala baladna obrada Vucine uspješnice »Volim piti i ljubiti«. Svatko je za nešto, štono bi se reklo, specijaliziran. I svatko ima svoju slabu točku. U ovom mobitelu, konkretno, slaba točka su filmovi koje treba pogledati kad se stigne i vlakovi, vijesti o željeznici pa još hrvatskoj.

Što je više novinskih članaka o još jednom povijesnom danu za hrvatsku željeznicu, memorija mobitela više »pati«. A nije da ih nema. Svako malo se gradi novi komadić pruge, elektrificira sustav, nabavljaju novi vagoni i lokomotive. Nekidan se otišlo i korak dalje kada je u pogon pušten elektro-baterijski vlak. Misli laik, ako može hibridni automobil, pa naravno da može i vlak. Može i hoće! I to od Zagreba do Bjelovara i to sa, za naše vlakove nestvarnih, 160 kilometara na sat. Bome, željeznicu će učas progutati ona pjesnička daljina kad tako juri.

Eh, vlakovi… Ako išta u Europi valja, to su vlakovi. Ako išta u nas i ne funkcionira, baš to su vlakovi. A vozili su oni nekada manje-više uredno. Nema u nas grada da nema kolodvora, a bome nam i sve ove naše nazovi velike gradove željeznička pruga gotovo po pola presjeca. Ljudi, međutim, ne vole da im je pruga uz kuću, ne vole je imati pod balkonom, ni u dosegu pogleda. A nema ništa filmičnije, televizičnije, fotogeničnije i oku ugodnije doli pruge i vlaka koji njom........

© Novi List