Sloboda i jednakost mogu zajedno, one se ne isključuju, niti bismo trebali biti prisiljeni između njih birati

Kapitalizam je mrtav, zamijenilo ga je nešto još gore: tehnofeudalizam, opisuje Janis Varufakis u istoimenoj knjizi u kojoj se bavi promjenama koje su nas zadesile uslijed »privatizacije interneta« (»Tehnofeudalizam, Što je ubilo kapitalizam«, Iris Illyrica, Zagreb, 2025., prev. Marko Majerović). U slobodnoj interpretaciji, nova digitalna ekonomija traži prisutnost na platformama koje njihovim vlasnicima omogućavaju da se bogate od rente koju smo im prisiljeni plaćati. Tržište i profit, kao arhaični pojmovi industrijskog, a potom i financijskog kapitalizma koji je obilježio njegov kasni stadij, padaju u drugi plan ili nestaju. Slobodna trgovina i s njom povezano naivno nadmetanje koje rezultira viškom vrijednosti za najefikasnije također je kušnji, ako je ikad i postojala. Tu se kristalizira uvid da je tržište, kao glavni simbol privatne inicijative, paradoksalno, upravo u klasičnoj ekonomiji bilo zamišljeno kao javno i svima otvoreno. Svi se mogu na njemu okušati, uz rizik da izgube, ali barem bez plaćanja »kotizacije«. Sada je, primjećuje Varufakis, i sam ekonomski prostor u kojem se odvija ekonomski život nečije imanje. Već da bismo ušli u taj sustav (a previše izbora ni nema) moramo platiti, novcem ili informacijama o samima sebi. Postoje samo platforme na kojima se borimo za pozornost, oglašavamo sami sebe. One prate svaki naš korak, uz tendenciju da nas uvuku i što dulje zadrže. Ljudski resurs, što je samo po sebi pejorativ, dominantno postaje sirovina, prema Shoshani Zuboff, koju spominje i Varufakis.

U digitalnom okruženju komuniciramo, poslujemo i ostavljamo bezbroj osobnih podataka, što Zuboff naziva bihevioralni višak. Za nju je to »nadzorni kapitalizam«. Ekonomiju koja na nov način kanalizira tokove kapitala opslužujemo i plaćamo. Kmetovi smo novih gospodara, ‘kapitalista u oblaku’, kako ih zove Varufakis, koji žive od rente (također ‘u oblaku’). Opisuje kako su tradicionalni kapitalisti, vlasnici strojeva, opipljive i materijalne imovine, i sami njihovi vazali. No, radnici, tumači, paralelno služe i jednima i drugima. Za prve rade, a plaćeno im je samo vrijeme, ne i entuzijazam, što je u........

© Novi List