iStock

Račun u banci je obavezan jer država želi kontrolirati protok novca, ali je najmanje što može učiniti da osigura da se barem to građanima ne naplaćuje

Na nedavnom skupu bankara imali smo priliku čuti da im je činjenicu da će osnovni račun klijenta morati biti besplatan – konceptualno teško prihvatiti. Naravno da banke i dalje imaju potrebu verbalno kontrirati toj mjeri – na kojoj je s punim pravom ustrajalo Ministarstvo financija – jer će im to ipak izbiti neki prihod. Međutim, nevjerojatno je da se i dalje grade da ih muči koncept koji je u suštini vrlo jednostavan: ako bi dio građana plaću radije primao na ruke, ali ih zakon sili da moraju imati račun u banci (na koji se dakle silom zakona slijeva njihov dohodak), onda je jasno da je apsurdno da ih se tjera da to još i plaćaju. To je logični princip, ne podliježe vrijednosnom sudu, a još manje može podlijegati retorici koja se vodi zamjenom teza. Jer, kada bi mogli birati, neki od nas najvjerojatnije ne bi izabrali niti jednu banku. Dakle, tu je u prvom koraku pogaženo moje pravo izbora kao pojedinca – da nemam nikakav račun. To dakle u prvoj iteraciji nije prvenstveno gaženje mojih socijalnih nego upravo mojih liberalnih stavova. Jer nemam slobodu izbora. Država na taj način naravno želi kontrolirati protok novca. I onda je uistinu najmanje što može učiniti da osigura da se obavezni račun građanima barem ne naplaćuje. U Ministarstvo je konačno došao netko tko to konceptualno – upravo razumije.

Bankari kažu da je to previše regulacije. Ali, upravo suprotno – regulacija me kao klijenta i dovela njima. Slična je situacija i sa slijevanjem novca u drugi mirovinski stup. Generacijska solidarnost je jedno. To je čista intervencija, i to opravdana. Drugi stup je nešto drugo: država me sili da preko privatnih fondova posredno ulažem na tržište kapitala. To je već libertarijanski paternalizam koji smo nekritički preuzeli i o kojem imam loše mišljenje. Jer, navikavajući se na to netko stalno misli za nas, otupljujemo vlastitu........

© Novi List