menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Kolumna Dragutina Matanovića: Dan zastave i Dan pobede

9 0
24.09.2025

Nikada ne smemo zaboraviti 14. septembar 1918, kada su topovi na Solunskom frontu zatresli zemlju. Grmelo je 3000 topova, koji ne samo da su rasterali jutarnju maglu već su i potpuno rastrojili neprijateljske linije odbrane. Na drugoj strani stajali su Bugari, kao udarna pesnica Centralnih sila. Granate srpskih i savezničkih topova su ih zastrašile, ali su tek rano izjutra 15. septembra mogli da osete silinu napada srpske vojske, koja je jurišala natrag u svoju otadžbinu. Gromoglasni povici „ura“ iz hiljada grla nagovestili su jednu od najkrvavijih bitaka koje su Srbi vodili u Velikom ratu.

Površina po kojoj je krenulo napredovanje srpske pešadije ličila je na onu mesečevu – sva izbrazdana i u kraterima od granata. Neprijatelji su se bili zabarikadirali, ali uzalud. Srpski vojnici, samo tri godine ranije otpisani, proterani iz svoje Srbije, desetkovani kroz Albaniju, gotovo živi kosturi koji su došli na Krf i Vido, jurišali su kao lavovi. To nije bio samo veliki juriš, i nisu to bile samo pobede, to je bilo pravo-pravcato vaskrsenje. U srpskoj istoriji bilo je primera slavnog podizanja iz ambisa, a taj ponovljeni u 20. veku desio se u trenucima kada je Evropa gubila veru u rodoljublje i herojstvo.

Srpski vojnici nisu prihvatili da ih nosi „zapadnjačka reka“, već su pokazali da žele i da žive i da se bore kao njihovi preci: sa istim vrednostima kao da su u vremenu Nemanjića i sa istim junaštvom kao da su na Kosovu pod knezom Lazarom ili na Čegru pod voždom Karađorđem.

Ozbiljni i odlučni, sa svojim izrešetanim, ali nikad obeščašćenim zastavama. Sa svojim relikvijama i moštima svetaca koje su poneli put Albanske golgote. Krenuli su u veliki juriš 15. septembra, a bugarska vojska je kapitulirala već 30. septembra. Od tada pa do oslobođenja Beograda prošlo je samo mesec dana. Ali juriš se nastavio, preko Dunava i Save, pa preko Drine, kroz Bosnu, kroz Slavoniju i Sloveniju, duboko do Austrije…

Zato su o srpskoj vojsci stranci govorili s poštovanjem, bilo da su im bili saveznici ili neprijatelji. August fon Makenzen je svojim nemačkim vojnicima 1915. rekao sledeće: „Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front. Vi polazite u borbu protiv jednog novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Vi polazite na srpski front i na Srbiju, a Srbi su narod koji iznad svega voli slobodu i koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da vam ovaj mali narod ne pomrači slavu i ne kompromituje dosadašnje uspehe slavne nemačke armije.“ Upravo to čega se pribojavao desilo se 1918. godine.........

© Informer