Susreti sa Ivanom Stambolićem, prvi i poslednji
Ivana Stambolića sam upoznao davne 1961. godine. Govorio je na Godišnjoj izbornoj konferenciji omladine Novog Beograda. Pozdravili smo se dok je, u pauzi, razgovarao sa Radovanom (Vasom) Čarapićem.
„Čemu se toliko smejete“, pitao sam?
„Ivanovom prvom ručnom satu – pričaću ti,“ reče Vasa.
Kad nas je Ivan napustio, Vasa nastavi priču: „Ivan i ja smo išli u isto vreme u industrijsku školu IMR-a u Rakovici. U internatu smo spavali krevet do kreveta. Jedne nedelje, nepuna dva meseca od početka nastave, Ivan mi se poverio da ide na ručak kod svog ujaka – Petra Stambolića. Vratio se u sumrak. Iako je nosio džemper sa dugim rukavima, primetili smo da na ruci nosi sat. A Ivan, skroman, nije želeo da to ističe! Ipak, ispričao nam je da je sat dobio na poklon od ujaka“.
