Kad „Niko“ postane „Neko“
Da umetnost i politika idu „ruku pod ruku“, zato što kao misleća bića ljudi, treba da imaju stav o društvu koje ih okružuje, pokazala je i ovogodišnja dodela „Oskara“. Mnogi će reći, lako je njima da kritikuju kada dobro zarađuju. Glume, „mlate pare“, ali ajde živi sa prosečnom platom i kritikuj vlast. Možda je to baš izazovno. Ne samo kada preživljavaš sa malo para, kukaš na sve i svakoga, već i kada dobro živiš, imaš pare, karijeru, a ipak kritikuješ moćnike, ratove, zalažeš se za ljudska prava… A ne moraš ništa od toga, jer nisi lično ugrožen. Havijer Bardem ili Šon Pen si, na primer.
„Melanija“, navodno dokumentarni film o prvoj dami SAD, očekivano nije nominovana za „Oskara“, a nagradu u ovoj kategoriji je dobio „Gospodin Niko protiv Putina“, koji nisam gledala. Ovo nije tekst o filmu, već porukama autora Dejvida Borenštajna. Film ću, nadam se, gledati. Glavni lik i „Niko“ iz naslova je Pavel Talankin, ruski učitelj koji u filmu dokumentuje transformaciju svoje škole u centar za regrutaciju zbog ruske invazije na Ukrajinu. Kako je objasnio Borenštajn, film govori kako gubite svoju zemlju. „Gubite je kroz bezbroj malih činova saučesništva. Kada delujemo kao saučesnici kada vlada ubija ljude na........
