Vijesti više ne čitamo. Konzumiramo ih. To nije ista stvar, iako na prvi pogled izgleda slično. Otvorimo telefon ujutro, prije nego što kafa stigne da se ohladi, i već smo u nekoj vrsti globalnog presjeka stvarnosti: rat, politički skandal, nečiji lični slom, pa odmah zatim nešto banalno, pa nešto što bi trebalo biti važno, pa opet nešto što izgleda kao da uopšte ne pripada istom svijetu. Sve to u istom pokretu prsta, bez ikakve stvarne granice između onoga što bi nekada zahtijevalo pažnju i onoga što nikada ne bi ni zaslužilo mjesto u ozbiljnom razgovoru.

Ono što u takvom iskustvu postaje upadljivo nije sama količina događaja, nego način na koji oni prolaze kroz svijest. Ratovi, političke krize i globalne napetosti nisu nova pojava. Ono što jeste novo jeste njihova stalna prisutnost u prostoru koji je izgrađen po pravilima brzine, konkurencije za pažnju i stalne smjene sadržaja. U takvom prostoru i najteži događaji moraju dijeliti mjesto sa onim što je prolazno, zabavno ili potpuno nevažno, i ta blizina nije neutralna. Ona mijenja način na koji se stvarnost organizuje u iskustvu.

Time se narušava ono što bi se moglo nazvati osjećajem razmjere. Društva su oduvijek zavisila od sposobnosti da razlikuju važno od nevažnog, trajno od prolaznog, presudno od sporednog. Ta sposobnost nije samo intelektualna, nego i emocionalna. Ona određuje kako se reaguje, koliko se zadržava pažnja i da li određeni događaji imaju snagu da prekinu svakodnevni tok života. Kada se izgubi ta razlika, ne gubi se informacija o svijetu, nego se gubi način da se ona hijerarhijski rasporedi.

U savremenom medijskom prostoru, posebno na društvenim mrežama, događaji se pojavljuju u kontinuiranom nizu bez jasnih granica. Rat u Ukrajini, razaranja u Gazi, napetosti oko Irana koje iz dana u dan prijete da prerastu u nešto šire, političke krize u Evropi, klimatske prijetnje i ekonomska nesigurnost, sve je to dostupno u realnom vremenu. Istovremeno, isti taj prostor sadrži beskonačan niz sadržaja koji nema nikakvu težinu. Problem nije samo u tome što se te dvije vrste sadržaja pojavljuju zajedno, nego u tome što ih isti mehanizmi distribucije i pažnje tretiraju na sličan način.

Kada se različite vrste događaja izlažu istom ritmu, dolazi do izjednačavanja njihovog perceptivnog statusa.

To ne znači da ljudi ne razumiju razliku između rata i zabave. Razlika ostaje na nivou znanja, ali slabi na nivou doživljaja. Znamo šta se događa, samo više ne reagujemo na način koji odgovara tom znanju.

Reakcija se više ne razvija u skladu s težinom događaja, nego u skladu sa brzinom kojom se oni smjenjuju.

Na taj način nastaje diskrepancija između onoga što se zna i onoga što se osjeća.

Ta diskrepancija ima važne posljedice. Reakcije postaju kratkotrajne, fragmentirane i zamjenjive. Jedan događaj izazove komentar, kratko zadržavanje pažnje, ponekad i snažnu emocionalnu reakciju, ali već sljedeći ga potiskuje. Bez vremena potrebnog za obradu, čak i najozbiljniji događaji ostaju nedovršeni u svijesti. Oni ne prelaze u stabilno razumijevanje, nego ostaju u nizu prolaznih utisaka.

U takvom kontekstu, ironija i distanca prestaju biti samo stil izražavanja i postaju funkcionalni odgovor na preopterećenje. Ozbiljan govor zahtijeva koncentraciju, vrijeme i određeni nivo unutrašnje tišine, a kada tih uslova nema, javni govor se prilagođava. Ironija omogućava da se teški sadržaji obrade bez zadržavanja, bez potrebe da se u njih ulazi dublje nego što to format dopušta. Ona olakšava prolazak kroz sadržaj, ali istovremeno smanjuje njegovu težinu. S vremenom, takav način izražavanja počinje uticati i na samu percepciju stvarnosti. Ako se o različitim događajima govori u sličnom tonu, počinje se gubiti osjećaj njihove međusobne razlike. Ne u smislu činjenica, nego u smislu intenziteta. Sve postaje dio istog toka u kojem je teško uspostaviti stabilnu hijerarhiju značenja.

Ovdje se ne radi o jednostavnom gubitku pažnje, nego o promjeni u strukturi pažnje. Pažnja više nije usmjerena i stabilna, nego raspršena i podložna stalnim prekidima. U takvoj strukturi teško je održati dugotrajan odnos prema bilo kojem događaju, bez obzira na njegovu važnost. Posljedica toga nije samo površnost, nego i smanjena sposobnost da iz pojedinačnih informacija izvedemo širi smisao.

Zbog toga je pogrešno tumačiti savremenu situaciju kao nedostatak informacija ili nedostatak interesa.

Informacija ima više nego ikada, a interes postoji, ali je kratkog daha. Ono što nedostaje jeste kontinuitet između saznanja i reakcije. Bez tog kontinuiteta, društvo gubi mogućnost da na događaje odgovori na način koji odgovara njihovoj stvarnoj težini. U tom smislu, problem savremenog svijeta nije samo u krizama koje ga oblikuju, nego i u načinu na koji se te krize posreduju i doživljavaju. Kada se i najteži događaji uklapaju u isti tok kao i sve ostalo, gubi se mogućnost da se izdvoje, da se oko njih formira ozbiljna rasprava i dugotrajniji odgovor. Zato se može reći da izazov nije samo spoljašnji. On se nalazi i u načinu na koji se stvarnost organizuje u iskustvu, jer ako društvo izgubi sposobnost da prepozna težinu onoga što se događa, tada gubi i osnovu za adekvatnu reakciju.

Tu se otvara pitanje koje nadilazi pojedinačne događaje. Ne radi se samo o tome šta se događa u svijetu, nego o tome kako se svijet doživljava i kako se u tom doživljaju raspoređuje značenje. Jer bez jasnog osjećaja razmjere, i najozbiljniji događaji mogu postati dio istog neprekidnog toka u kojem ništa ne traje dovoljno dugo da bi postalo zaista važno.

© BUKA Magazin