Nije problem što se svijet raspada, problem je što to više ne izgleda ozbiljno
Vijesti više ne čitamo. Konzumiramo ih. To nije ista stvar, iako na prvi pogled izgleda slično. Otvorimo telefon ujutro, prije nego što kafa stigne da se ohladi, i već smo u nekoj vrsti globalnog presjeka stvarnosti: rat, politički skandal, nečiji lični slom, pa odmah zatim nešto banalno, pa nešto što bi trebalo biti važno, pa opet nešto što izgleda kao da uopšte ne pripada istom svijetu. Sve to u istom pokretu prsta, bez ikakve stvarne granice između onoga što bi nekada zahtijevalo pažnju i onoga što nikada ne bi ni zaslužilo mjesto u ozbiljnom razgovoru.
Ono što u takvom iskustvu postaje upadljivo nije sama količina događaja, nego način na koji oni prolaze kroz svijest. Ratovi, političke krize i globalne napetosti nisu nova pojava. Ono što jeste novo jeste njihova stalna prisutnost u prostoru koji je izgrađen po pravilima brzine, konkurencije za pažnju i stalne smjene sadržaja. U takvom prostoru i najteži događaji moraju dijeliti mjesto sa onim što je prolazno, zabavno ili potpuno nevažno, i ta blizina nije neutralna. Ona mijenja način na koji se stvarnost organizuje u iskustvu.
Time se narušava ono što bi se moglo nazvati osjećajem razmjere. Društva su oduvijek zavisila od sposobnosti da razlikuju važno od nevažnog, trajno od prolaznog, presudno od sporednog. Ta sposobnost nije samo intelektualna, nego i emocionalna. Ona određuje kako se reaguje, koliko se........
