Piše: Barbara Matejčić, Portal Novosti

Upozorenje: Tekst je uznemirujućeg sadržaja

Srijeda ujutro 22. septembra 1999. počela je kao bilo koji drugi dan u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Toga dana se sudilo Goranu Jelisiću, Srbinu iz Bosne i Hercegovine. 

U sudnicu je ušao predsjedavajući sudac Claude Jorda, jedan od trojice sudaca koji su vodili slučaj – uz Fouada Riada i Almira Simoesa Rodriguesa. Jorda je tada bio u ranim pedesetim godinama, opušten Francuz lakog osmijeha na vrlo ozbiljnom zadatku prvog međunarodnog suda za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Vodio je računa o kolegama, posebno o prevoditeljima, znajući koliko su važni za proces koji se vodio na više jezika. Ponekad bi pitao obranu ili tužitelje jesu li dobro spavali. Kada se jednom šalio, a obrani to nije baš sjelo, rekao je u svoju obranu: „Pokušavam dosegnuti nivo legendarnog britanskog humora, ali nisam siguran da sam to u stanju.“ 

Toga se dana nije pokušavao šaliti. Znao je da će uskoro u sudnici biti prikazane fotografije na kojima se plastično vidi kako Jelisić ubija čovjeka. 

U deset minuta iza deset sati zamolio je prisutne da sjednu i da se uvede optuženik. U sudnicu je ušao 31-godišnji Goran Jelisić u zelenkastom pletenom džemperu, plahog izraza lica. Potom je sudac Jorda pozdravio – uobičajenim redoslijedom – prevoditelje, tužiteljstvo, obranu i optuženika. Do tada je suđenje Jelisiću trajalo već gotovo godinu dana. Jelisić se izjasnio krivim, među ostalim, za ubojstva 13 ljudi za vrijeme rata. Tužitelj Geoffrey Nice nastavljao je prethodnog dana započeto ispitivanje haškog istražitelja Bernarda O’Donnella. Potom je na mjesto svjedoka došao drugi istražitelj tužiteljstva, Paul Anthony Basham. 

I O’Donnell i Basham su godinu ranije iscrpno ispitivali Gorana Jelisića u sklopu istrage. Između 25 i 30 sati ukupno. Prije nego što tog jutra u sudnici budu prikazane fotografije, zavedene kao dokazni predmeti pod oznakom P67, sudac Jorda upozorio je prisutne posjetitelje da su snimci uznemirujući i savjetovao onima osjetljivijima da napuste prostoriju.

Tužitelj Nice opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela. 

Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio škorpion u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno. Na sljedećoj je Jelisić podignuo škorpion do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat. Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku unaprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi. Još uvijek korača. 

Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim škorpionom. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen. 

Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ, jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega. Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi. 

Na sljedećoj su pak obojica muškaraca na tlu u lokvama tamne krvi. Nakon toga se prikazuju fotografije mrtvih nabacanih u zemljanu raku. Tijela su isprepletena. Nekima se vidi lice. Najmanje ih je 12, svi su muškarci. Poviše rake je kamion, koji je očito dovezao tijela i bager spreman da ih zatrpa zemljom. 

Nakon što su fotografije prikazane i opisane, predsjedavajući sudac Jorda je zaključio da je potrebna pauza, od 11.21 do 11.45.

U nastavku suđenja sudac Riad se javio za riječ. Egipćanin Fouad Abdel-Moneim Riad tada je imao 71 godinu i bogato međunarodno pravno iskustvo. 

„Možda mi možete pomoći da shvatim nešto što mi se čini vrlo zbunjujućim. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav način može sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko objašnjenje toga?“, pita sudac Riad haškog istražitelja Bashama. 

Uto suca Riada prekida tužitelj Geoffrey Nice. Kaže da bi istražitelju moglo biti lakše odgovoriti na to pitanje u privatnoj sesiji. Prijedlog je odobren tako da iz transkripta suđenja ne saznajemo moguće objašnjenje kako su nastale te fotografije. 

Suca Riada očito kopkaju te fotografije. Još je godinu ranije, 1. decembra 1998., pokušao saznati tko i kako ih je mogao snimiti. 

„Ljudi koji su ubijali ljude; jesu li se ponašali kao nacisti i fotografirali svoje zločine?“, pitao je zaštićenog svjedoka A.

Svjedok A nije znao odgovor. 

Ova priča je odgovor na ta pitanja. Priča o tome kako je došlo do tih fotografija, jedinih iz višegodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća. Rijetkih u povijesti ratne fotografije uopće. Ni jedne takve još nema primjerice iz rata u Ukrajini.

XXX

Kao i suca Riada, godinama me uznemirava blizina kamere koja je očita iz tih fotografija. Mrtvih u medijima smo vidjeli previše, nažalost, pogotovo iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Odsječene glave, granatama raznesenu djecu, kokoši koje kljucaju leševe. Ali, kamera nije zabilježila precizan trenutak njihove smrti. Stoga me zanima čijim i kakvim pogledom su nam posredovane te sekvence ubijanja. Razgovarala sam neformalno s fotografima i reporterima, nailazila na nepouzdane informacije i tračeve, a onda sam prije tri godine odlučila da ću ta pitanja postavljati kao novinarka, pokušavajući složiti sliku toga događaja. 

Sudac Riad se pita nisu li počinitelji dokumentirali svoja zlodjela kao što su to radili nacisti pa su onda neplanirano iscurile u javnost? To bi bilo logično objašnjenje. Žanr ratnih trofejnih fotografija star je gotovo koliko i sam medij fotografije. Kao suvenire ih snimaju obično anonimni fotografi, pripadnici jedne od zaraćenih strana. Te su fotografije dokazi moći počinitelja i poniženja neprijatelja. Iza Trećeg Reicha ostalo je oko 1,5 milijuna takvih fotografija. Iza rata u Jugoslaviji ostala je jedna video snimka srpske postrojbe Škorpioni dok ubijaju šestoricu Bosanaca 1995. Smaknuća je snimio sami pripadnik Škorpiona i snimka je godinama kružila među članovima postrojbe dok konačno 2005. nije izašla u javnost.   

No, smrt u Brčkom je snimio profesionalni fotograf i fotografije su objavljene širom svijeta preko Reutersa, velike i cijenjene novinske agencije. 

Kako je fotograf mogao snimiti ubojstvo toliko izbliza i toliko puta? Nije li ubojica morao vidjeti kameru? Zašto je dopustio fotografiranje? Zašto je pustio da fotograf zadrži film? Profesionalno fotografiranje u ratu je čin neuplitanja. Postaje li ovdje kamera ipak oblik sudjelovanja? Ohrabruje li tako bliska kamera ono što se događa? Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike, koji su fotografije kupili i poslali u svijet? Što su o njima mislili ratni fotografi koji su tada izvještavali iz Jugoslavije? Je li takva pitanja postavljao žiri fotografske nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje među nizozemskim medijima, koji su fotografa dočekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam? 

Da bismo znali što je zapravo fotografirano i, najvažnije, kako, treba prijeći put unatrag: od fotografija nazad prema stvarnosti. Napraviti zoom out od tih fotografija. Ako je dobra, fotografija može izazvati 1000 emocija, ali ne govori 1000 riječi.  

XXX

Iza rata u Jugoslaviji ostalo je stotine tisuća fotografija. Prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata privukao je gomilu reportera. Mnogima su tu započele karijere. Rat je bio dostupan, jeftin i bez puno pravila za reportere. 

Rat se događao pred fotoaparatima i kamerama, no to nije pomoglo da kraće traje. Pet godina u Hrvatskoj, četiri godine u Bosni i Hercegovini i onda još godinu dana na Kosovu. Više od 2.500 novinarskih tekstova, snimaka i fotografija iz rata u bivšoj Jugoslaviji koristilo se na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prema podacima Media centra u Sarajevu. Često su u najvećim predmetima najvažniji dokazi bili upravo novinarski materijali. 

No od svih tih snimaka i fotografija, ovo su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Ni u povijesti fotografije ih nema puno. 

No okolnosti nastanka tih kultnih fotografija su poznate u tančine. Uostalom, snimljene su pred mnoštvom svjedoka. Ove u Brčkom nisu. Dvojica ubojica, dvojica žrtava, dvojica fotografa. Ili je bilo još nekoga? 

XXX

Fotografije su snimljene 6. ili 7. maja 1992. Točan datum nije utvrđen na suđenju. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika među kojima je bilo 55,5% Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bošnjake, 19,9% Srba, 6,9% Hrvata i 17,5% ostalih etničkih skupina. Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. aprila zahvatio je i Brčko. U to doba godine je temperatura danju dostezala 20 stupnjeva, radnici su čekali godišnje odmore, djeca da završi škola, a oni hrabriji su već skakala u nečistu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom. No tog su jutra uništena dva mosta preko rijeke, dok su se ljudi i automobili kretali njima. Točan broj mrtvih nije utvrđen, jer su mnogi leševi nestali u rijeci. 

Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.Goran Jelisić

Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom, radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora, jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to se utvrdilo i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke Škorpion s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Zaštićeni svjedok L se na suđenju prisjetio Jelisićevih riječi: „Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.“

Jugoslavenska narodna armija je granatirala grad i već 1. maja zauzela poštu, bolnicu, radioteleviziju i policijsku postaju. Brzo su se razne srpske postrojbe slile u Brčko – govori se o čak 22 različite uniforme. Sve se kontroliralo – i prilaz gradu i grad. Bili su tu vojnici JNA, pripadnici raznih srpskih policijskih i paravojnih snaga poput Tigrova i Crvenih beretki. S njima nije bilo labavo. Već su mjesec dana ranije u Bijeljini u brzinskoj akciji pobili nesrpske civile i praktički bez otpora zauzeli taj većinski bošnjački grad. 

Sličan je scenarij bio namijenjen i Brčkom. Bošnjački i hrvatski muškarci starosti između šesnaest i šezdeset godina pritvarani su u sabirnim centrima. Neki su odvedeni u Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP), kako se službeno zvala policijska postaja u samom centru grada na tadašnjem Trgu maršala Tita. U mračnoj sobi broj 13 je bilo nagurano dvadesetak pritvorenika. Sastav se stalno mijenjao. Neki su odvođeni drugdje, neki su pušteni, neki ubijeni. 

Zgrada policije (SUP) je bela zgrada, ubistvo se desilo u drugoj ulici levo od SUP-a. Foto: Dokazni materijal Tribunala u Hagu

Goran Jelisić je iz „trinejske“, kako su je zvali, izveo čovjeka u smeđoj jakni. Zašto baš njega, ne zna se. Možda je bio prvi kada je otvorio vrata, možda je imao dobar sat na ruci, možda se nekome nije sviđao. Goran Jelisić se nije sjećao koliko je puta pucao u njega, mada je rekao da je to bilo njegovo prvo ubojstvo. Vatreno krštenje, izjavio je na suđenju. 

„Možda dva ili tri metka“, rekao je. 

Već je tada uspostavio obrazac ubijanja: i druge Jelisićeve žrtve su pogubljene Škorpionom s prigušivačem iz neposredne blizine i s leđa. Ljudi koji su poznavali Jelisića kažu da je bio plašljivac, pa nije mogao gledati žrtve u oči. Pucao bi najčešće u potiljak. Tako se utvrdilo tokom suđenju u Haagu. Kasnije je ipak bilo manje krvi nego na tim fotografijama. Jelisić je od žrtava tražio da sagnu glavu nad šahtom kako bi im se krv odlila da bi nakon strijeljanja bilo što manje za čistiti. 

Jelisić je osuđen za ubojstvo 13 ljudi. Koliko ih je ukupno ubio u samo tri tjedna koliko je u maju 1992. bio u Brčkom, ne zna se. Točna brojka nije ustanovljena ni na suđenju. Pošto je priznao ubojstva za koja je optužen, tužiteljstvo nije utvrđivalo daljnje žrtve. 

Prema zaštićenom svjedoku L, Goran Jelisić je izjavio da svako jutro mora smaknuti dvadeset do trideset ljudi da bi mogao popiti kafu. Drugi je svjedok rekao da je već 8. maja govorio da je ubio 68 ljudi, a 11. maja se hvalio sa 150 ubijenih. Svjedok A je rekao da dobro pamti Jelisićev glas, jer ga je 10 do 15 puta dnevno čuo kako naređuje: „Lezi i nasloni glavu na rešetku!“ Na suđenju su svjedočili i bivši zatočenici, koji su ga vidjeli dok je ubijao i od kojih je tražio da tijela ubijenih stave na gomilu da bi ih se moglo odvesti hladnjačom za prijevoz mesa tvrtke Bimeks u masovnu grobnicu. To je masovna grobnica sa fotografija. Neki svjedoci su izjavili da su tijela vožena i u fabriku stočne hrane Farma, gdje su prerađivana u stočno brašno.  

Svjedok N je procijenio da je na okupu za odvoz vidio stotinjak tijela, „naslaganih kao drva za ogrjev“. Tužiteljstvo je procijenilo da je Jelisić mogao ubiti upravo stotinjak ljudi, možda i više. 

Rat u Bosni i Hercegovini je trajao dugo i proizveo mnoge ubojice. Predratni učitelji, policajci, poljoprivrednici postajali su zločinci u ratu. No rijetki su kao Goran Jelisić ubijali samostalno i tako masovno, a pojedinačno, čovjeka po čovjeka. I to nenaoružane, bezopasne ljude. Zato je i dobio do tada najdužu kaznu na ICTY-ju: 40 godina zatvora. 

U njegovu su obranu svjedočili njegovi predratni znanci. Kažu da je bio tih, pristojan mladić i da nije pravio razliku između Srba i Bošnjaka. Neki su Bošnjaci svjedočili da im je pomogao za vrijeme rata.

Svjedok koji je na suđenju u Haagu........

© BUKA Magazin