Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu.

Politički život u Srbiji i Hrvatskoj zapao je, što traje već više od deset godina, u svojevrsni pat-poziciju, u Plenkovićevo i Vučićevo mrtvo more koje povremeno uzburkaju pojedini događaji, poput koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu u Hrvatskoj i studentskih demonstracija u Srbiji, a da se suštinski ništa ne mijenja. Bosna i Hercegovina je u tom smislu otišla tri koraka dalje, zbog čega ovaj tekst započinjem pomalo zaobilazno.

Iako ova dva događaja, Thompsonov koncert i studentske demonstracije, usko gledano nemaju dodirnih točaka, oni pokazuju kako Beograd i Zagreb, svatko na svoj način, rješavaju političke mrtvouzice. Dok Beograd koristi kombinaciju političkog i policijskog nasilja, dotle Plenković to rješava u rukavicama, poklonivši se Thompsonu, ikoni hrvatske desnice, jer najveća prijetnja po Plenkovića ne dolazi od oporbe, već iznutra, iz vlastite stranke.

Plenković svoju dugovječnost u prvom redu treba zahvaliti takozvanim "žetončićima", prebjezima iz oporbenih stranaka pomoću koje godinama održava krhku većinu u Saboru, dok je Vučić do svog nedodirljivog statusa došao sustavnim uništavanjem medija, pretvorivši javni prostor u poligon u kojem caruju opskurni tabloidi.

Ono što se dogodilo u Mađarskoj, gdje je Viktor Orban teško poražen na parlamentarnim izborima nakon šesnaestogodišnje vladavine, teško da se može dogoditi u Hrvatskoj i Srbiji, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, iako je i Vučiću i Plenkoviću, kao i Miloradu Dodiku,  Orban bio nedostižni uzor. Razlog je jednostavan. Niti u Srbiji a niti u Hrvatskoj ne postoji alternativa vladajućim, niti iznutra, iz vlastite stranke, a niti iz oporbe, što, opet, podjednako vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Novi mađarski premijer, bivši visoko rangirani........

© Bljesak.info