Na svom putu prema apsolutnoj ravnodušnosti, gdje se iskreno nadam stići jednog dana, jer sve češće zavidim onima koji su se odlučili reći dosta i povući se u neki miran kutak, ako takav danas uopće postoji, još ponekad javi mi se nešto poput bijesa.

Ne, nije to onaj mladenački bijes, tinejdžerski izljev hormona na mozak. Nije to niti onaj bijes koji te preplavi kad ti nešto taj dan ne ide, pa iskališ bijes na mišu, tipkovnici ili svemu što ti prvo padne na pamet. Kad ti dođe do čepa i kasnije ti bude i prilično žao, jer ispadneš sirovina i papak.

Nije to niti onaj potmuli unutarnji bijes koji prelazi u očaj, a koji se dugo godina razvija u čovjeku koji se svako malo mjeri s drugim ljudima samo da bi vazda bio nesretan, jer u tom mjerenju pameti nema i pobjede nema – i obično izađe na štogod zloćudno i gluho bilo.

To je onaj bijes koji ti kaže da si još uvijek živ i da ti je stalo, ali si umoran od traženja rješenja, jer više nemaš niti s kim niti protiv koga. Jer su ljudi kakvi jesu i vlasti su kakve jesu -  i tu je, kako lijepo kod nas kažu stariji, izgleda vječna pata karata.

Bjesomučna utrka iz ničeg u ništa

Bijes jer su ljudi kao vječno nešto nezadovoljni i rekao bi čovjek na prvu da im je stalo i da će učiniti nešto po pitanju nezadovoljstva, no onda te isti ti ljudi neugodno iznenade svojom listom prioriteta na kojoj je samo jedna zastava dovoljna da im pokrije oči, a samo jedna pjesma dovoljna da im pokrije uši – pa da gluhi i slijepi više ništa ne vide i ne čuju.

Ne, nije to niti bijes........

© Bljesak.info