Državna televizija piše pisma o gašenju. Narod plače nad Hayatom koji se ne gasi. Cesta je završena, ali se ne zna kad će biti otvorena. Puno naših puteva vodi nikud.

Zaboravljeni partner, koji je čas za čas protiv velike obitelji, Fahrudin Radončić, dijeli lekcije o budućim koalicijama. Svi sanjaju povratke.

Milorad Dodik dijeli s javnošću svoje želje. Netko je prebrojao -  Dodik je za vrijeme vladavine barem 50 puta proglasio neovisnost. Nitko ne broji što je sve pogazio i koliko je puta sam sebi skočio u usta. Nakon svakog skoka bi zapjevao.

Dragan Čović ostaje tajnovit. Čekat ćemo kandidata HDZ-a za člana Predsjedništva još neko vrijeme. Šuška se kako ne ide glatko biranje kandidata ali i da neki ozbiljni partneri biraju imena.

Najavljuje zato Čović američke projekte u Hercegovini. Slušamo sve pohvale onome što mi nismo uspjeli sagraditi.

Simpatizerima Demokratske fronte i nezainteresiranoj javnosti podmeće se pola presude Europskog suda za ljudska prava u kojoj se kroz slučaj Zlatana Begića predstavlja pobjeda građanske BiH i ukidanje svega onoga potpisanog ispod dokumenta o miru i zapisanog u ZAVNOBiH-u u kojeg se patrioti kunu.

Javnosti je kroz poslušne medije ispričano pola priče. Drugo pola, u kojem su druge dvije presude koje govore o konstitutivnosti, kače se mačku o rep. Sve je ovdje ionako jedan prepuhani balon.

Javnost u Mostaru uvijek ima pola priče. Ali zato cijeli grad ima problema sa smećem jer se danima već vodi tihi rat oko komunalnih djelatnosti koje su godinama metla spoticanja u ovog gradu u kojem i smeće ima predznak.

Naravno, nije riječ o željama da se nečiji teritorij bolje očisti, nego o željama da se kontrolira, odnosno ne kontrolira n ovac kojeg toliko ima vezanog za komunalne djelatnosti da bi Mostar mogao biti jedan botanički vrt na otvorenom.

Umjesto toga, vrtovi postaju privatna imanja, a sav bunt nastaje jer se pokazalo da se troši tamo gdje ne treba i da je vrijeme da se izgalamljena priča o ujedinjenju šaptom provuče kroz novu podjelu poduzeća pa neka mete svatko što mu treba.

Pokušao je mostarski gradonačelnik objasniti što se to događa s prikupljanjem, odvozom i odlaganjem smeća u Mostaru i zbog čega je sve stalo. Umotavao je Mario Kordić izjave o krivnji pokušavajući objasniti novinarima i javnosti kako je došlo do toga da su u poduzeću svi protiv svih i da je smeće svima na zadnjem mjestu.

Nekome nije u interesu da se kontrolira potrošnja u komunalnom, rekao je, između redaka, Kordić a onda je opalio po napisima u pojedinim medijima. Smeće je prestalo biti tema, a to tko kopa bagerima na privatnim zemljama, tko šalje pisma u kojima se opisuje kriminal u Komunalnom, pa se govori kome se u vrtu sadi gradsko cvijeće, tko krade, preprodaje i tko radi u radnom vremenu privatne poslove ni napadnutima nije tema.

Mostarci su, godinama živeći bez vlasti i bez reda, naviknuti na izgubljena pravila života u gradu, naučili spoticati se o njihovo i svoje smeće.

Novinare napada i Deponija, ali i nekadašnji direktor koji prijeti tužbom i bez napisanog teksta. Tko bi rekao da mostarsko smeće mnogima toliko znači.

Kandidat za člana Predsjedništva BiH, Slaven Kovačević, kaže kako je legitimno predstavljanje fašizam. Valja se zamisliti nad savjetnikovim mudrolijama. Ako netko nekom nametne nešto, to nije fašizam nego pobjeda demokracije? Naopaka smo zemlja, naopakih definicija, naopakih namjera i naopakih pogleda ispred, iza i u sebe.

Brižne udruge i stranke koje odjednom vole medije i njihova prava dižu u javnost galamu oko obraćanja mostarskog gradonačelnika medijima. Problem odvoza i prijema smeća, problem s funkcioniranjem poduzeća nikom više nije tema. Napad je nekima najbolja obrana.

Diže se galama o molitvenom doručku kojem je domaćin uvijek gladni američki predsjednik. Zabavlja se domaća javnost s time tko je otišao doručkovati i što će, osim magneta, donijeti iz Amerike.

Tko što u ovoj zemlji ima onih kojima je normalan doručak nedosanjani san, nikoga ne zanima. Mi smo malena zemlja za velike predstave.

Imena nema, ali dokazivanja da se u dobrim odnosima s Amerikancima, ima. Dragan Čović, nakon zasjedanja HNS-a, rekao je kako nije bilo govora o imenima za kandidata za Predsjedništvo BiH, ali da će razgovora o izmjenama izbornog zakona i o ustavnim promjenama biti s Amerikancima.

Amerikanci, koji bi gradili po prodanoj BiH, pak kažu kako projekte koči politika.

Prostor kroz koji će proći plinovod prazni se. Hercegbosanska županija godinama bilježi veći broj smrti od rođenja. Zato domaće snage najavljuju da se plinovod neće ukopavati. Stanovnika je tamo malo da cijevi mogu ići i nad zemljom. Neće nikom smetati.

Traži se bager koji će na deponiji razvlačiti mostarsko smeće. Nitko ne lovi rješenja i svi šute. Nisu se obratili direktori poduzeća, nisu se oglasile stranke, vijećnici šute. Građanima je važniji Nedim Sladić od vlastitog praga.

Čekaju se vijesti što je bilo za Trumpov doručak i što je Dodik govorio između zalogaja. Predstava s Hayatom blijedi. Patriotizam se sveo na daljinski upravljač.

U Republici Srpskoj je predizborna šutnja osim za Milorada Dodika koji se malo pravi da je u RS ništa, a onda da je sve i svašta.

Nadahnut se Dodik vratio s doručka pa je održao lekciju o ljubavi prema Trumpu, poštivanju Amerike i o podjeli BiH s kojom je i trgovao. Dvije milijarde nečega bila je cijena da se BiH raspadne.

Pohvalio se Dodik da je ozbiljno razgovarao s glasnogovornicom Bijele kuće i da su pale ozbiljne riječi.

A onda su pala ozbiljna reagiranja i priča se svela na još jedno natezanje patriotizmom i krivnjom. Kad se dođe do dvije milijarde nečega, bit će i dogovora nekoga.

O ratnim pokličima i pucnjavi na proslavi bitke iz proteklog rata nitko ne govori. Priča se o starim grafitima na jednoj strani obale Neretve i novim na drugoj. Šaramo jedni po drugima.

Siniša Karan novi je predsjednik Republike Srpske. Milorad Dodik kaže da će biti gori od njega.

Mostarci love i prate komunalno vozilo i šire drugima vijest gdje se to odvezlo smeće. Kao da se dojavljuje dokle je došao cirkus. I kao da nije.

© Bljesak.info