Kineski vojskovođa Sun Tzu je u "Umijeću ratovanja" pisao o različitim taktikama koje se koriste na bojnom polju. Iako je knjigu napisao prije više od dvije hiljade godina i danas ljudi njegove savjete koriste u svakodnevnom životu, naročito ambiciozni biznismeni različitog kalibra - od vlasnika piljare do predsjednika međunarodne korporacije.

Izgleda da je knjiga starog ratnika konačno i zastarjela. Recimo, Sun Tzu je poučavao da je u ratu najbolje nastojati neku zemlju zauzeti netaknutu i da je "najgori način ratovanja napad na gradove, napadamo gradove samo kad nemamo drugog izbora."

Prvo što današnje vojskovođe urade jeste da napadnu gradove, razore što više civilnih objekata i ubiju civila. Ako usput strada i neki neprijateljski vojnik, nije šteta.  

Najnoviji rat nas poučava da, ukoliko želimo da prođemo nekažnjeno zbog bilo kakvog nasilja, dovoljno je da kažemo da smo ga počinili u samoodbrani. Znam, ovu taktiku oduvijek su koristili pokvarenjaci ali, čini mi se, u posljednje vrijeme koristi se znatno licemjernije nego do sada, izgovara se tek tako, bez namjere ili očekivanja da će neko povjerovati u nju. 

Kako možemo primijeniti ovo iskustvo u svakodnevnom životu? Evo jednog primjera. Ako nas odavno nervira mršavi, anemični tinejdžer iz komšiluka, zbog preglasne muzike ili lupanja vratima od lifta, možemo ga lako dozvati pameti. Ukoliko uočimo da je krenuo u teretanu, zaustavimo ga, prebijemo, polomimo mu noge i odbijemo bubrege. Slobodno, opušteno i rasterećeno čak i od griže savjesti, jer iskustvo najnovijeg rata nas poučava da ovozemaljski zakoni i religijski propisi nemaju ništa protiv toga - to je akcija u samoodbrani. Počeo je trenirati zato što nas planira napasti.

Sumnja je posebno........

© Žurnal