Nermin Bijedić: Povratak znanju

Od  vremena srbijanske i hrvatske agresije na BiH, prošlo je više od 30 godina. Nakon genocida, opsade gradova, ogromnih civilnih i vojnih žrtava, željni hljeba i slobode, očekivali smo procvat naše države. Naivno vjerujući, kao ko zna koliko puta u prošlosti, u pravdu,  očekivali smo, kako su nam obećavali,  da ćemo u slobodi  jesti zlatnim kašikama.

Desila se sasvim suprotna stvar, sveopšta društvena dekadencija, ono što smo najmanje očekivali i najmanje željeli. Mnoga privredna preduzeća su likvidirana a sa njima su, kao najveće zlo,  u nepovrat otišla vrijedna specifična  znanja, sticana teškom mukom. Ne računajući ljudske žrtve, koje su ne nadoknadive, treba naglasiti da su štete koje su nastale u periodu tranzicije značajno premašile štete od ratnih dejstava.

Samo na prostoru Tuzle likvidirani su mnogi privredni subjekti UMEL, Elir, TTU-ROM, Guming, HAK-1,HAK-2 itd. Izgubljeno je na hiljade radnih mjesta. S radom su prestale renomirane naučne i stručne ustanove bez čijih se analiza, studija i projekata nije mogo zamisiliti razvoj društva i države. Ugašeni su Institut za hemijskog inženjrstvo i Institut za ekonomiju a Rudarski institut , Građavinski institut, Institut za zaštitu i obrazovanja su mimo zdrave pameti i svjetske prakse, privatizirani i svedeni na minimum svoje nekadašnje vrijednosti i društvenog značaja.

U vremenu tranzicije, koja u BiH predugo traje, većina, vrlo važnih zakona, odluka i rješenja,  na svim nivoima vlasti, je  donesena lajički bez naučne i stručne procjene o posljedicama njihove implementacije.  Slično je i u privredi, posebno u sektoru energije i rudarstva. Krupne privredne odluke, uglavnom politički motivisane, su deonešene bez prave   stručne i naučne analize. Potrošen je ogroman novac.

Rezultati takve prakse su jasno vidljivi. Propali su projekat bloka 7 u TE Tuzla, projekat Banovićke termoelektrane, projekat hidroelektrana “Vranduk”, ne zna se šta će biti sa rudnicima, pa onda željezara i koksara, sve napamet i........

© TIP