Trideset i više godina nakon pada Berlinskog zida i formalne tranzicije iz autoritarnih u demokratske sustave, postkomunističke zemlje srednje i jugoistočne Europe pokazale su duboko ukorijenjene strukturne patologije koje prijete samom smislu demokracije. Među najtvrdokornijima je klijentelizam – oblik političkog sustava u kojemu stranke, putem kontrole javnog sektora i raspodjele resursa, stvaraju ovisnost građana o političkoj lojalnosti, umjesto o demokratskoj legitimnosti.

Ovaj fenomen nije eksces. On je postao pravilo, osobito u onim zemljama gdje je privatni sektor slab, gdje je gospodarstvo visoko ovisno o državi, a zaposlenje u javnom sektoru smatra se garancijom egzistencije. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su, svaka na svoj način, paradigmatski primjeri ove “stabilne disfunkcije”.

Klijentelizam kao rak demokracije u postkomunističkom kontekstu

Demokratske institucije u postkomunističkim zemljama formalno postoje: izbori se održavaju, parlamenti zasjedaju, stranke se natječu. No, iza ove fasade odvija se borba za kontrolu nad ključnim resursima – zapošljavanjem, subvencijama, regulatornim pogodnostima. Država postaje plijen stranke na vlasti, a javni sektor sredstvo za održavanje političke hegemonije.

U takvom sustavu, izbori nisu takmičenje ideja i programa, nego mehanizam redistribucije privilegija. Građani koji rade u javnom sektoru, ili imaju članove obitelji u javnom sektoru, izlaze na izbore kako bi sačuvali dodatak na plaću, radno mjesto, ili lokalni ugovor. Njihova politička volja ne izvire iz uvjerenja, već iz ovisnosti.

Spor rast privatnog sektora i pasivnost “slobodnih ljudi”

Temeljni problem leži u činjenici da je privatni sektor u mnogim postkomunističkim zemljama ili sužen, ili........

© Poskok