menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Tri puta o Jasenovcu kako ne treba

11 0
23.04.2026

Hajde da odmah na početku to napišem, pa da izbjegnem zlobne komentare i da se fokusiramo na ovogodišnje trostruko obilježavanje. U moru užasa, zločina, etničkih čišćenja i dva genocida koja su počinjena na ovim našim prostorima u 20. stoljeću, jasenovački logor smrti je uvjerljivo najveći zločin. Što zbog broja ubijenih ljudi, što zbog načina na koji su ubijeni, što zbog neskrivenog sistema kolaboracionističke države koja je Jasenovac kao logor utemeljila, i to nakon što je i prije toga napravila sustav krvavih logora smrti u Jadovnom i na Pagu, umorivši tamo već skoro trideset hiljada ljudi. Ustaška država je počinila genocid nad Srbima, Židovima i Romima, pri čemu je genocid nad Srbima bio autentični ideološki izbor same ustaške ideologije, dok su Holokaust i genocid nad Romima bili posljedica nacističke ideologije. Mimo genocida nad ova tri naroda u Jasenovcu je ubijeno i par hiljada antifašista, Hrvata, Bošnjaka i Slovenaca, samo zato što su bili antifašisti. Sve to skupa je sasvim dovoljan zločin i užas da je apsolutno na svakoj razini nejasno što se konkretno upornim inzistiranjem na lažnom broju ubijenih želi postići. Svi ozbiljni istraživački napori, s poimeničnim popisom utvrđenih žrtava postoje na stranici spomen-područja u Jasenovcu i tu treba prekinuti svaku daljnju priču o licitiranju brojevima.

Od oslobođenja zemlje do danas, što je potpuno logično, Jasenovac je tema s kojom nitko nije znao što bi napravio. I kako bi joj pristupio. Zapravo nitko, osim Bogdana Bogdanovića, čovjeka koji je zamislio Jasenovački cvijet i o tome ostavio potresno svjedočanstvo u svojoj knjizi „Ukleti neimar“. Bogdan je, naime, pokušavajući razumijeti zbog čega oni rijetki logoraši koji bi uspjeli pobjeći iz logora, nisu mogli odmaknuti puno dalje, shvatio monstruoznost onih koji su odlučili baš na tom mjestu podići logor. I to nakon što ga je helikopterom nadletio, uočivši da Sava u Jasenovcu nema pravilan tok, nego vijuga u raznim pravcima, gotovo u krugu poput zmije, a to bi dezorijentiralo ljude nakon što pobjegnu.

Osim Bogdana koji je suštinski razumio i zlo i patnju koje su se u Jasenovcu dogodile, ostavivši zato vanvremenski spomenik na tom mjestu, svi ostali, od samih komunističkih vlasti pa i Tita konkretno koji je dao povjerenje Bogdanoviću da svoju ideju izvede do kraja, pa do svih nacionalista, jednostavno nisu znali što s nasljeđem Jasenovca.

SFRJ je čitavu priču o suštinskom i građanskom ratu, pored narodnooslobodilačkog, gurnula pod tepih, da ne bi ometala izgradnju zajedničke budućnosti. Srpski nacionalizam je traumu Jasenovca i genocid nad Srbima iskoristio i koristi kao izgovor za sve, a to sve uključuje i Vukovar i Dubrovnik i Sarajevo i Prijedor i Višegrad i Srebrenicu i sve ostale zločine iz posljednjeg rata. Hrvatski nacionalizam ili potpuno negira genocidni karakter i uopće zločine NDH ili ga umanjuje, što je prvi počeo sam Franjo Tuđman u „Bespućima povijesne zbiljnosti“, ili ga relativizira ignoriranjem i tek protokolarnim obilježavanjem, kakvo se odvija posljednjih godina.

Pri čemu se sve ono što se posljednjih godina odvija u Donjoj Gradini, dijelu logora koji se nalazi na teritoriju Bosne i Hercegovini i koji je pripao Republici Srpskoj, u punom smislu riječi naslanja na mitomansku ideju na svaki način problematičnog Nikolaja Velimirovića, o gradnji ekskluzivnog svesrpskog svetilišta u Jasenovcu i o sjećanju na Jasenovac kao podlozi za platformu novog srpskog nacionalizma.

Sve ono što se pak događa u Hrvatskoj je također užasavajuće na svaki način. Hrvatska prvo nije znala što bi sa spomen-područjem, pa je čak bilo nekih, na svu sreću nerealiziranih ideja o rušenju spomenika, kakvo je napravljeno s Bakićevim spomenikom ustanku naroda Slavonije. Potom je Franjo Tuđman, u svojoj mitomanskoj frankističkoj opsesiji, došao na ideju o miješanju kostiju žrtava i ubojica u Jasenovcu i o nekakvoj svehrvatskoj pomirbi, što je na svu sreću naišlo na ozbiljan otpor u zemlji i u međunarodnoj javnosti. Da bi nakon svega, kad je konačno postavljen novi postav u Javnoj ustanovi spomen-područja Jasenovac, on prilično zamagljivao o čemu se tu zapravo radilo i što je zapravo bila ustaška država. Onda je Kolinda Grabar Kitarović, tadašnja predsjednica države, predložila tadašnju direktoricu spomen-područja Natašu Jovičić, koja je na to nevjerovatno pristala, da joj bude savjetnica za Holokaust, a ta politička linija se održala do danas. Ona ide za tim da se Holokaust prizna, da se odgovornost za njega prebaci na Nijemce koji su to tražili, a da se o genocidu nad Srbima zapravo šuti. Hadezeovske vlasti su potom napravile sve da ozbiljnog čovjeka, Ivu Pejakovića otjeraju s mjesta direktora ustanove, u čemu su na kraju uspjeli i danas imamo spomen-područje koje vodi Sara Lustig, ustanovu koja je potpuno marginalizirana, koja se decidirano ne želi oglasiti o revivalu ustaštva u zemlji i koja ništa ne radi da se izbori za stvarnu ulogu u obrazovnom sistemu države. Uz sve to skupa, nakon što su par godina postojala dva obilježavanja, ono protokolarno državno s jedne strane i ono koje bi organizirale nacionalne udruge Srba, Židova, Roma i antifašisti, sada dobili jednu kolonu, ali bez bilo kakvih govora. Milorad Pupovac je to efektno, ali uzaludno objasnio šutnjom ne samo u Jasenovcu, nego i o Jasenovcu.

Na sve ovo nadovezalo se obilježavanje organizirano od strane Skupštine Crne Gore, pod inicijativom Andrije Mandića, što je efektno prokomentirao čelnik Hrvatske građanske inicijative u toj zemlji, Andrija Vuksanović, rekavši kako moralno pravo da obilježavaju Jasenovac nemaju oni koji ne priznaju žrtve Srebrenice.

Sve ovo skupa, ova tri paralelna obilježavanja, među kojima se jedni prave slijepi na sve zločine u kojima su politički čak i izravno sudjelovali devedesetih, dok se drugi prave da primarna ideja ustaške države nije bio genocid nad Srbima, nije samo poražavajuće, nego je i potpuno neosjetljivo na stvarne žrtve. Ono što kronično fali temi odnosa prema Drugom svjetskom ratu pa i prema ratovima iz devedesetih jesu metaforički partizani. Koji bolno fale u svakoj javnoj i društvenoj oblasti danas.

Peščanik.net, 23.04.2026.

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Tri puta o Jasenovcu kako ne treba - 23/04/2026

Orbanov pad i kraj modela tranzicije - 14/04/2026

Patriotizam i koncesije - 11/04/2026


© Peščanik