Prikaz knjige Milana Vukomanovića „Svet ranog hrišćanstva. Ogledi iz društvene istorije“, Čigoja 2026.

Upućeni su se u to odavno uvjerili, desetljećima Milan Vukomanović istinoljubivo, znalački i neodustajno korača po delikatnim ranohrišćanskim krajolicima. Ovaj put je odlučio da sistematično zaviri i iza teoloških i eklezioloških citadela, u namjeri da bljesnu onovremene društvene kulise i pripadajuća svakodnevica. Imajući u vidu samosvrhovitost i samodopadljivost tih i takvih uporišta, utoliko je zametnije razgrnuti otežale i stvrdnute draperije dogmatike. No, plodovi jednog takvog pregalaštva su zbilja izdašni, Svet ranog hrišćanstva u mnogo čemu je dragocjen za ovdašnju naučnu zajednicu, ali i za šire čitalaštvo.

Pravu mjeru, gotovo filigransku, razrezao je Milan Vukomanović kada je posrijedi ekonomija izlaganja. Svako od ukupno osam poglavlja knjige, na sebi podesan način, slikopiše ranohrišćanske vidike i kasnoantički univerzum. Hvalevrijedno je autorovo umijeće da pregršt toga tanano predoči, a da to bude na vanredno pregnantan način. Ne tapka u mjestu niti se rasplinjava, upinje se da iznađe pripovjedačku formulu koja će izaći u susret čitalačkoj ljubopitljivosti, ali i dozvoliti da se razmaše spisateljska razigranost. Usaglašava Milan Vukomanović smotreno i učinkovito uvremenjavajuće i osavremenjavajuće epistemičke nanose. Najzad, njegova studija strpljivo se i postupno uzdiže na poznoantičkim spisima, arheološkim nalazima i teorijskim modelima društvenog saobraćanja.

Iz prethodno napisanog lako je naslutiti, ucjelinjujuće je društvenopovijesno mapiranje u Svetu ranog hrišćanstva. Autor predočava podjednako sržne sastavnice i otkrivalačke, slikovite događaje iz ranog hrišćanstva. Pod istraživačku lupu stavlja i mnogo od onoga što se podrazumjevalo, potiskivalo ili prelamalo kroz nesravnjiva svjetonazorna i teorijska ogledala. Jedno od poglavlja (Buntovnici, sveci, odmetnici – raspeće pod Pilatom) u potpunosti je posvećeno zasnivajućem događaju, onom koji se zbio na Golgoti oko 30. g. n. e. U njemu se Vukomanović pita ko su bila, mimo „kralja judejskog“, druga dvojica raspetih za vakta znamenitog rimskog prokuratora Pontija Pilata.

Da bi njegov spoznajni manevar bio djelotvoran i dalekosežan, autor nastupa kao svojevrsni raščaravatelj, a sve kako bi nas u narednom koraku očarao iznijansiranom imagologijom ranog hrišćanstva. U mozaičnom sklopu knjige, sijaset je živopisnih prizora i odvaganih uvida koji obogaćuju naše poznavanje ranog hrišćanstva. I za one koji se s razlogom mogu podičiti da su inicirani u tajne ranog hrišćanstva, raskrivajuća je Vukomanovićeva studija. Ne samo to, njegovo štivo poziva, i podstiče, na dalja produbljivanja i istraživanja, na dijalog raznih disciplina (teologije, historiografije, sociologije, antropologije, arheologije) i interpretativnih obrazaca.

Kao što je već i ovlaš naznačeno, naš uzorni religiolog poseže za saznajnim kalibrisanjem. Sa svojstvenim mu religiološkim registrom, Vukomanović zrakasto upliće raznorodne društvenohistorijske i sociološke niti. Dakako, mnoštvo je tih suptilno izatkanih niti, ali valja u ovom prikazu dati naznake makar onih od kardinalnijeg domašaja. To je notorno kada je riječ o sociološkoj dioptriji, nastoji se proniknuti u (klasna) ustrojstva društvenih entiteta, u ovom slučaju ranohrišćanskih zajednica. Upravo u inicijalnom poglavlju, jednom od dva najopsežnija u knjizi, Milan Vukomanović rekonstruiše njihovu klasnu, polnu, etničku i profesionalnu strukturu.

Kada je narečena osavremenjujuća epistemička matrica u Vukomanovićevoj studiji u pitanju, ona se u znatnoj mjeri odnosila na pokušaj (pre)vrednovanja uloge žena u ranom hrišćanstvu. Nekako se nehajno zanemaruje doprinos žena, svejedno da li kao vjernica, učenica, predvodnica, pokroviteljki, đakonisa. Nadasve zahvaljujući feminističkoj teologiji, izoštren je osjetan raskorak između biblijskog prikaza žena i docnijih eklesioloških zgusnuća. Važno je uočiti, kada se porede kanonski i nekanonski izvori, neupitno je kako su žene vidljivije u onima koji nisu opravosnaženi od strane hrišćanske crkve. Ergo, svesrdno je crkveni auctoritas prigrlioono što bi se dalo, u najmanju ruku, imenovati kao ginoskepticizam.

U Vukomanovićevoj studiji, dakako, povlače se i linije antagonizama unutar ranog hrišćanstva, pozne antike. Kao što je posvjedočeno, u začetno doba hrišćanstva sučeljavaju se religijska margina (Galileja) i središte (Jerusalim); Isusov se pokret uobličava i kroz sukob sa sadukejima i farisejima. Sa rastom i usložnjavanjem hrišćanstva, uvišestručavali su se i unutrašnji i spoljašnji toposi razdora. Jedno od magistralnih čvorišta sporenja u kasnoj antici bijaše ono između uznapredovalog hrišćanstva i kolopleta gnostičkih učenja. U svojevrsnoj studiji u studiji (Poreklo gnosticizma), Milan Vukomanović vraća se temi kojom se već bavio, da bi nam što je moguće svestranije dočarao arhipelag gnosticizma.

Predočava autor i svojevrsnu arhitekturu ranog hrišćanstva, ukazuje da su onovremeni hrišćani najprije Boga zazivali u kućnim crkvama (domus ecclesiae). Čak i kada su narečene kućne crkve bile prostranije, jasno je da se na liturgije mogao sabrati srazmjerno mali broj hrišćana. Razumije se, ni Svet ranog hrišćanstva nije mogao bez kontura podzemnog graditeljstva, čuvenih katakombi, hipogeja i zakučastih lavirinata. Ukazuje Vukomanović da su katakombe prevashodno služile za sahranjivanje, dok je već odavno napuštena pretpostavka da su hrišćani u njima tražili utočište za vrijeme progona. Naposljetku, morala se dočekati, negdje u IV stoljeću, ecclesia triumphans, kako bi se bogosluženje uprostorilo u sve grandioznijim bazilikama.

Pulsira štivo uskomešanom i razuđenom geografijom ranog hrišćanstva. Obodi onovremenog hrišćanstva prepoklapaju se, po pravilu, sa obalama Mediterana, sve se, dakle, odigrava na jednoj takvoj toržestvenoj pozornici. Shodno tome, nije autor ni imao potrebu da napušta mediteranske horizonte, to je bilo neophodno samo u slučaju svojerodnog prahodočasnika. Prvi nama poznati hodočasnik ka Jerusalimu se zaputio iz Galije, onog njenog dijela, Akvitanije, koji se naslanja na Atlantik. Radi se o anonimnom hodočasniku iz Bordoa koga nimalo nisu uplašile hiljade kilometara koje je valjalo premostiti te 333. godine, a koji nam je zavještao prvi pisani dokument o putovanju u Svetu zemlju (Itinerarium Burdigalense). Za jedan takav pelegrinski podvig nužno je bilo upregnuti kasnoantičke tovarne životinje. Da steknemo predstavu, samo od Bordoa do Carigrada, pedantno nas izvještava hodočasnik iz Bordoa, imao je 230 promjena konja i boravio je u 112 odmarališta.

Naročito u poglavlju Prvi hrišćani u očima Rimljana, autor ispisuje nadahnute, i nadahnjujuće, stranice kojima bi se ponosili i osebujni slavopojci Mediterana, analista Fernan Brodel i pisac Predrag Matvejević. Slično njima, računam da je spisateljskom zanosu Milana Vukomanovića doprinijelo i to što gaji neprikrivenu i dirljivu ljubav prema Raguzi, Jadranu, svekolikom Mediteranu. Mnoštvo poetskih vinjeta koje je tu nanizao spadaju, odvažiću se na taj zaključak, među najdivotnije koje je napisao.

Kao malo koji drugi epohalni okvir, rano hrišćanstvo je obremenjeno (sve)višnjim razlozima i crkvenim nalozima, poprilično nesaobraznim naučnom etosu. Pusta je nada da u pravovjerje zaogrnuti i crkvenim autoritetom pomazani neće uzbuniti pobožni narod kada se na naučno zasnovan način istražuje Isus iz Nazareta i njegovi sljedbenici. Po pravilu, takvi sa indignacijom odbacuju i samu mogućnost da je povijesni Isus, Ješua ha-Nocri, možda intrigantniji i vjerodostojniji od obogotvorenog Hrista. O čemu govorim najbolje zna autor ove studije, naime, ima tome više od dvadeset godina da su se izvjesni nadzornici (grč. episkopos, nadzornik) okomili na njegove knjige Rani hrišćanski mitovi i Rano hrišćanstvo – od Isusa do Hrista. Otužno očekivano, svojom su polemičkom gorljivošću oprljili i ličnost Milana Vukomanovića, a u tu svrhu su korištene (netačne) crtice iz njegovog životopisa i rodoslovlja.

Ono što inače krasi naučni portret Milana Vukomanovića zatičemo i u ovoj njegovoj najnovijoj studiji. Temeljitost, pouzdanost i brižljivost očas iskrsavaju, no time se nipošto ne iscrpljuje sve ono što boji njegovo naučno poslanje i, ništa manje važno, pedagoško pregnuće. Pretpostavljam da je to zbog odmjerenog i staloženog stila koji njeguje, nekako se previđa da je Milan istraživački strasnik. Pritom, on je od one rijetke vrste istraživačkih posvećenika koji su smjerni, dosljedni i odgovorni prema svakoj izgovorenoj ili napisanoj riječi. Šta drugo mi preostaje na samom kraju već da pozovem narod knjigoljubački da zaroni u Svet ranog hrišćanstva. Sasvim je izvjesno da neće zažaliti.

PredgovorBiblijski tekstovi u svetlu društvene istorije ranog hrišćanstvaDruštveni opis ranog hrišćanstvaDruštveni svet kao predmet istraživanjaVažnost arheologijeUloge ženaMentalne mapeSvet biblijskog tekstaPolitika identiteta u prvim hrišćanskim zajednicamaProgoni hrišćanaGlasovi s margineAntifarisejska polemikaAntijudaizam i antisemitizamOd mitološkog ka istorijskom IsusuOd Hrista do IsusaIshodištaBuntovnici, sveci, odmetnici – raspeće pod PilatomKo su bila druga dvojica?„Sablazan“ krstaApostol Filip i počeci hrišćanstva u FrigijiPočeciKoji Filip?Dela FilipovaFilip u HijerapolisuPoreklo gnosticizmaDruštveno-istorijski kontekstJevrejska dijasporaAleksandrija, OksirinhOdređenja „gnosticizma“Nag HamadiSkice društvenog opisaEkskurs: naziriti, nazoreji, ebioniti i mandejciPrvi hrišćani u očima RimljanaRimsko društvo u osvit hrišćanstvaReligija ili praznoverje?Religija podzemlja – katakombeHodočašće u IV vekuMreže mobilnostiU pratnji hodočasnika iz BordoaCursus publicusHrišćanke na putuLiteraturaBeleška o ovom izdanju

Autor prikaza je vanredni profesor na Akademiji za humani razvoj u Beogradu.

Peščanik.net, 11.04.2026.

MILAN VUKOMANOVIĆ NA PEŠČANIKU

© Peščanik