Škrti, gotovo stidljivi medijski izvještaji o proslavi ovogodišnjeg Prvog maja u Bosni i Hercegovini bili su samo još jedan prilog kratkom pregledu propadanja, koji nam javna glasila svakodnevno nude kao deprimirajući podsjetnik na stvarnost u kojoj živimo. Događaji koji su se desili tokom proteklog produženog vikenda zasjenili su prvomajsko slavlje, a i ono samo bilo je takvo da je predstavljalo drugorazrednu medijsku stvar. Televizija je emitovala priloge sa nekoliko sarajevskih izletišta - proljetno drveće i livade na kojima se igraju djeca, tek nešto izletnika i roštilji koji se dime. “Tu sam sa porodicom”, govore u kamere mahom mlađi ljudi, za koje se baš i ne bi moglo reći da pripadaju radničkoj klasi. Vidjeli smo i dva mala orkestra, jedan na Starom mostu i drugi u Živinicama, kako sviraju tradicionalnu prvomajsku budnicu. Kome? Rezigniranim građanima sa čijih je lica iščezao osmijeh, jer brinu kako će preživjeti do naredne plate ili penzije? Prvi maj je postao običan neradni dan. Radnici koji rade u Sarajevu, a žive na selu, išli su ovog vikenda kući da posade svoje usjeve. Slavni datumi prošlosti umiru ili su već umrli. Do prije koju godinu prvomajskim ranoraniocima se tu i tamo dijelio grah iz velikih kotlova, a uz grah i crveni karanfil. Treštali su narodnjaci i sirotinja je makar privremeno zaboravljala na muku životne svakodnevnice. Pojedeš porciju graha, zakitiš se crvenim karanfilom i vraćaš se kući. Nema više ni tog graha. I sve to, naravno, nema nikakve veze sa istorijskim značenjem Međunarodnog praznika rada.

Nekad je prvomajsko slavlje bilo neuporedivo........

© Oslobođenje