Da je bilo više političke i svake druge pameti, više empatije i htijenja, danas bismo, pored dužnog poštovanja žrtvama, mogli odati i počast pobjedi života u Srebrenici. Ali, biće učinjeno samo ovo prvo, jer više od toga ovo društvo nije znalo ili nije željelo postići

Vođen protiv civilnog stanovništva, rat u Bosni i Hercegovini bio je surov na mnogo načina. Nakon što je 1993. godine UN proglasio Srebrenicu zaštićenom zonom i poslao bataljon holandskih vojnika da održavaju njen status, Srebrenica postaje utočište hiljada Bošnjaka, luka spasa, ne sluteći da će “zaštićena zona” postati mjesto njihove masovne smrti. Jedanaestog jula 1995. vojska bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića ulazi u Srebrenicu bez otpora, nasilno razdvaja muškarce i žene i započinje genocidnu operaciju. U svega nekoliko dana ubijeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka zatečenih u Srebrenici ili zarobljenih u okolnim šumama dok su pokušavali da se domognu slobodne teritorije. Ubijeni su samo zato što su pripadali drugom narodu. Reći kako je od tada prošlo trideset godina i kako je sve to prošlost, mogu samo hulje i idioti. Jeste to prošlost, ali prošlost u kojoj je počinjen stravičan zločin, koji se ne smije i ne može zaboraviti. On je iz temelja promijenio sudbinu malog, nekad prosperitetnog grada na krajnjem istoku Bosne, koji više ne liči na sebe, osim što se i dalje, kako ga ovih dana opisuju novinski reporteri, nalazi u gotovo netaknutoj prirodi. Prema popisu iz 1991. godine, opština Srebrenica je imala blizu 37.000 stanovnika. Više od njih 27.000 bili su........

© Oslobođenje