Opstanak BiH je najveća pobjeda Armije, ali državu treba i sada sačuvati budući da oni neprijatelji koji nisu u ratu ostvarili svoje ratne ciljeve to pokušavaju u miru

Krajem ožujka 1992. u Republičkom štabu Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine u Sarajevu, koji je napustila većina Srba, sreo sam mog prijatelja oficira Vehbiju Karića (1937-2019), koji mi je tada rekao: “Ovo je agresija na BiH i mi ćemo se braniti – kako znamo i umijemo”. Razumio sam njegove riječi budući da je u to vrijeme branitelja bilo dovoljno, a oružja vrlo malo. Naime, Generalštab JNA izdao je naredbu da se cjelokupno oružje i oprema TO “radi čuvanja” predaju u armijske magacine, čime su Bošnjaci i djelimično Hrvati praktično bili razoružani. Vehbija, koji je umirovljen u činu brigadira, na moje pitanje kako ćemo, rekao je: “Snalazićemo se”.

Dabome, raznim ilegalnim kanalima stizalo je oružje, dio se proizvodio, nešto je zarobljeno od agresora, ali prve i druge ratne godine osjetio se debalans u naoružanju. Sve se to znalo kad je 15. travnja 1992. formirana Armija RBiH tako što su se u jedinstvenu vojsku ujedinile probosanske postrojbe TO, Patriotske lige, Zelenih beretki, MUP-a RBiH i raznih dobrovoljačkih formacija.

Povodom 33. godišnjice........

© Oslobođenje