iStock

Vidimo dakle da se neki militaristički ton sve više uvriježio i u jeziku pa se stvara valjda opet neko »novo normalno« u kojemu kao da se prikazuje da je isto proizvodili mi, primjerice, kruške ili metke

Svijet se mijenja, paradigme se mijenjaju preko noći, pa tako Europska unija više i ne spominje previše zelene politike, nego govori o usmjeravanju ekonomije prema obrambenoj industriji, naoružavanju i proizvodnji oružja. Postavilo se pitanje hoće li i sredstva iz kohezijskih i ostalih fondova iz kojih se financira i izgradnja i rekonstrukcija infrastrukture u Hrvatskoj sada biti preusmjerena prema financiranju izdataka za obranu.

Budući da je Hrvatska i dosad rasla na EU fondovima, slijedeći njihovu agendu, ako se ta agenda mijenja, i hrvatska se ekonomija, čini se, mora prilagoditi, želi li i dalje participirati u izvorima rasta. U skladu s prije svega političkim odlukama, ali i ekonomskom realnošću, kreće se tako sudjelovati u toj politici i retorici koja je općenito sve više militaristička. Tako smo mogli čuti i da je hrana oružje, a misli se valjda i na to da se jesti mora, a kada se svijet zatvara, onda se sigurnije oslanjati na vlastita polja i oranice nego na uvoz, jer se i to može iskoristiti kao metoda pritiska. Istina, vlastiti se resursi ne smiju zapuštati, i zbog sebe, i zbog neovisnosti od drugih, no hrana nije oružje – hrana je život, a oružje se veže uz oružane sukobe koji nose smrt. Vidimo dakle da se neki militaristički ton sve više uvriježio i u jeziku pa se stvara valjda opet neko »novo normalno« u kojemu kao da se prikazuje da je isto proizvodili mi, primjerice, kruške ili metke.

Proizvodnja je proizvodnja – u sferi ekonomije, ali valjda imamo još neki korektivni faktor, etički, da kaže zeleno je zeleno, a crno je crno. A donedavno su onoj »staroj« Uniji čak i ispušni plinovi bili problem… Stvarno, pravi salto mortale. Ali, što da Europa radi kada je ostala sama? Stoji i to da treba biti realan i ostati nogama na zemlji. Doslovno. Ogromna potreba za uvozom,........

© Novi List