Od novinarskog sna do otkaza: Priča Marije Šehić o odrastanju u nevremenu
Danima već razmišljam o tome čega se sve sećam. Zaključak je istovremeno i užasavajući i očaravajući – sećam se gotovo svega. Imam pamćenje kao slon. Ponekad se moja memorija oslobodi nebitnih događaja ili čak i ljudi, a onda sanjam nešto što me na njih podseti. Trenutno sam na odmoru, na moru. Igrom slučaja ili namere – ne radim, a kad sam odmorna sanjam baš mnogo i živopisno.
Tako mi se ovih dana u sećanje vratila jedna davno preminula rođaka, ne preterano značajna u mom životu, ali eto, moj mozak ju je skladištio negde, u nekoj ladici i rešio da me sad na nju podseti. San je gotovo bizaran. Na Adi sam u kupaćem kostimu, u sred studentskih protesta, na šetalištu s makiške strane, a ona je direktorka doma zdravlja i podržava studente, pa hoće da je uhapse. Na odmoru čovek obično uspe da se isključi, da malo zaboravi na realnost koja ga neminovno čeka kad se vrati kući. Ovog leta od toga nema ništa.
***
Postoje sećanja koja su uvek dobrodošla. Razmišljala sam tako, jer mi je Rade zadao domaći zadatak, o detinjstvu. Tamo su mama, tata i brat i svakog leta mi smo na moru, na Ostrvu cveća ili u Đenovićima, sve tamo negde do 1990.
***
Mama je radila u Jugobanci, a tata u Imleku. Bili smo srećna radnička porodica, koja je redovno išla na more, bez da su roditelji morali da se za taj ugođaj posebno pomuče. Možda je to u njihovoj roditeljskoj realnosti bilo i drugačije, ali je u našoj dečijoj bilo, žargonski rečeno – široko.
***
Učim sad svoju decu da plivaju, pa se sećam kako su mene učili tata i brat. Pre neki dan Laura i Iris su skinule mišiće i okačile se Alenu i meni na leđa, da plivamo zajedno. Baš tako sam se i ja držala za tatina leđa. Sve tamo negde do 1990. Na leto 1991. godine moj brat je već bio na redovnom odsuženju vojnog roka, a moja mama je ubrzo skroz osedela.
***
Sećam se svoje kuće. Ta kuća i dalje je tu i idem često u nju, samo volim da je pamtim onakvu kakva je bila u dečijim očima. Za malu mene – najveća kuća na svetu. Žuta. Često glavni motiv na mojim dečijim crtežima. Ona u sredini, a sa obe strane moja porodica, nekoliko članova omiljenih rođaka iz familije po maminoj i tatinoj strani – Tadića i Antića i obavezno pas Vučko i sve tatine mačke. Osećaj sigurnosti koji sam tada imala, davno je nestao, kao i najveći broj likova sa crteža.
***
Fali mi značajan deo uspomena. Nekih otprilike osam godina. Ne zato što se ne sećam, nego što se nisu ni desile. Moja je familija širom bivše Juge. Ima nas Srba, Crnogoraca, Hrvata. Fale mi uspomene s ovim hrvatskim delom familije, a bile bi, sigurna sam, spektakularne. U tih osam godina, nešto malo nakon završetka ratova u Jugoslaviji, umro mi je jedan od omiljenih likova iz detinjstva, moj tetak Alojz.
***
Nismo bili na sahrani, a mnogo smo se voleli. Tata je pričao kako su njih dvojica zatvarali ujutru kafane po Bjelovaru i okolini. Baš su se kontali. Tamo smo do početka rata išli često, a obavezno da proslavimo svaki 29. novembar. Tetka i tetak su imali bazen u dvorištu, na garaži. To me je fasciniralo kao malu.
***
Asocijacije na Bjelovar su mi vrganji, pas Bekica, njihov mali prvi komšija (zvao se isto kao moj današnji muž) i svi ti mili rođaci, koje su mi na osam godina ukrali neki odvratni ljudi.
***
U Beogradu smo u tom periodu otetih uspomena imali druga posla – da ne kažem drugih briga. Na primer, kako da, kao i većina prosečnih porodica, sastavimo kraj s krajem. Uspeli smo nekako, ali se sećam drugarice koja je izgovorila da joj je muka da svaki dan jede pirinač.
***
Sećam se mame i tate kako se svađaju. Sećam se da su me, i........
© Danas
