Kada su evropski studenti 1968. godine izašli na ulice, tražili su socijalne promene i rušenje društvenih tabua – pokrenuli su u nekim zapadno-evropskim zemljama i proces suočavanja sa bolnim delovima nacionalne prošlosti.

U Holandiji, kako navodi istoričar Toni Džad, mladi su srušili zid ćutanja oko kolaboracije s nacistima i počeli da čitaju „Dnevnik Ane Frank“ u novom svetlu – kao svedočanstvo i o sopstvenom društvu. Suočavanje sa sopstvenom prošlošću nikada nije bilo ravnomerno. Danas, dok Evropa ponovo prolazi kroz talas istorijskog revizionizma, postavlja se pitanje: mogu li studenti u Srbiji da započnu proces suočavanja s prošlošću?

Iako je pokret u Srbiji ideološki raznolik u odnosu prema ratnoj prošlosti, postoje važni katarzični trenuci. Studenti su aplauzom pozdravili Gorana Samardžića, koji im je govorio da je kao dvadesetogodišnjak učestvovao u ratu u Bosni, jer je poverovao u ratnu propagandu protiv Bošnjaka. NJegov govor je postao viralan i otvorio na društvenim mrežama debatu o odnosu društva prema ratnoj prošlosti.

Pitam javno: Je li moguće, gospodo iz opozicije?

Najvažnije je, međutim, da su studenti probili etnonacionalističke barijere. Koračali su kroz gradove i sela Srbije, upoznavali ljude i vratili duh zajedništva. Učinili su ono na čemu je civilno društvo post-jugoslovenskih zemalja postizalo manje uspeha jer nije imalo toliku masovnost........

© Danas