Bio je 13. maj 1981. godine, proljećno popodne u Rimu, Trg svetog Petra bio je prepun vjernika, turista, hodočasnika i znatiželjnika koji su došli da vide papu Jovana Pavla II. Bijeli papamobil polako se kretao kroz masu. Papa se smiješio, blagosiljao okupljene, pružao ruke prema djeci. Sve je izgledalo kao još jedna uobičajena opšta audijencija u Vatikanu.

A onda su odjeknuli pucnji.

U 17.17 sati, prema najčešće navođenim izvještajima, Mehmet Ali Agdža, turski ekstremista povezan s organizacijom Sivi vukovi, ispalio je hice prema papi. Jovan Pavle II se srušio u vozilu, teško ranjen. Dva metka pogodila su ga, jedan u stomak, drugi u ruku. Još dvije osobe u publici bile su ranjene. Trg, koji je samo nekoliko sekundi ranije bio mjesto molitve i radosti, pretvorio se u prostor panike, krikova i nevjerice.

Papa je hitno prebačen u rimsku kliniku Gemelli. Operacija je trajala pet i po sati. Ljekari su se borili da ga spasu. Izgubio je mnogo krvi, ali je preživio. Za Katoličku crkvu, ali i za veliki dio svijeta, taj trenutak ubrzo je dobio značenje mnogo veće od samog atentata.

Jer datum nije bio običan.

Atentat se dogodio 13. maja, tačno na godišnjicu prvog ukazanja Bogorodice u Fatimi 1917. godine. Upravo ta podudarnost postaće jedan od najvažnijih elemenata u tumačenju ovog događaja. Jovan Pavle II, duboko pobožan papa i čovjek snažno vezan za marijansku duhovnost, vjerovao je da ga je spasila ruka Bogorodice.

Kasnije će govoriti da je „jedna ruka pucala, a druga vodila metak“. U njegovom razumijevanju, atentat nije bio samo politički ili kriminalni čin, nego događaj u kojem se dodirnulo ljudsko nasilje i ono što je on doživljavao kao božansku zaštitu.

Vatikan je 2000. godine, prilikom objavljivanja........

© BUKA Magazin