Tri decenije nakon potpisivanja i stupanja na snagu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (kolokvijalno nazvanog “Dejtonski sporazum”) politička situacija u Bosni i Hercegovini nije poboljšana. Naprotiv – nacionalizam je jači nego ikada, a na njemu utemeljeno odsustvo političkog konsenzusa i dalje je konstanta bh. političkog života i djelovanja. Temeljna postignuća mirovnog sporazuma – efikasno zaustavljanje gotovo četvorogodišnjeg rata i izgradnja kakve-takve države – ne mogu se poreći, ali, sam sporazum nije uspostavio stabilnu političku zajednicu tri konstitutivna naroda i ostalih građana, spremnu i sposobnu da se uhvati u koštac sa brojnim izazovima koje nosi put u, kako se to popularno zove „euro-atlanske integracije“. Uprkos njegovim evidentnim ceremonijalnim dostignućima u oblasti zaštite ljudskih prava pojedinaca, cjelokupna njime kreirana politička arhitektura BiH zasnovana je na principu ekskluzivističke etno-reprezentacije tri konstitutivna naroda, a na štetu prava pojedinca, što, de iure i de facto, predstavlja temeljni nedostatak državnih i entitetskih institucija i uzrok je njihove višedecenijske nefunkcionalnosti.

Dominantni bh. etno-nacionalni narativi koji deriviraju iz etnički zacementiranih političkih matrica kreću se od zahtjeva za dosljednom primjenom (implementacijom) i poštivanjem sporazuma, do zahtjeva za njegovom revizijom, pri čemu se uvijek govori o promjeni Daytona, a misli se na promjenu Ustava (Aneks 4 sporazuma). Sasvim je jasno da se može mijenjati jedino taj aneks (Annex IV), jer predviđa vlastite unutrašnje mehanizme svojih izmjena, a sam sporazum spada u međunarodne mirovne sporazume (ugovore) koji se ne mogu mijenjati – taj presedan otvorio bi mogućnost da se traži revizija Versajskog i drugih mirovnih ugovora što bi bio svojevrstan nonsens. No to ne sprječava političke sveznalice i pravne neznalice da govore o „promjeni Dejtona“, o „Dejtonu 2“ i sl. sintagmama bez odgovarajućeg pravnog supstrata.

Sistemska greška Dejtonskog mirovnog sporazuma je slijedeća: ukupan ustavno-pravni i politički sistem BiH je zasnovan na anahronom, nigdje viđenom principu „jedna država – dva entiteta – tri naroda“, koji je ojačan čudnom kategorijom konstitutivnih naroda, koji, su, navodno, državotvorni dok ostali građani to nisu (?!). Ovakvo pravno-političko eksperimentisanje i njime kreiran državno-pravni antisistem zapravo su negacija prava, pravne države, pravne sigurnosti i jednakosti svih građana BiH pred zakonom. S druge strane, politički sistem države odlikuje permanentno generisanje diskriminacije i neravnopravnosti građana u oblasti osiguranja i zaštite ljudskih prava, posebno u sferi političke participacije (institucionalna diskriminacija po pitanju pasivnog biračkog prava „nekonstitutivnih“). Opisano stanje jasno se detektuje od vrha države do lokalnih zajednica. Institucionalnu diskriminaciju (raz)otkrivaju i presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, kao i kasnije presude u predmetima Zornić i Pilav i dr.

Interesantno je notirati da se sadržaj pomenutih etno-narativa mijenjao u različitim post-dejtonskim etapama izgradnje demokratije, države ali ne i nacije u smislu koji podrazumijeva ovaj pojam u zapadnim zemljama (nacija = stanovništvo jedne države uzeto u njegovoj ukupnosti). U prvoj deceniji nakon oružanog sugoba, dominantan etno-narativ bošnjačke političke elite isticao je princip vladavine prava i važnost poštovanja sporazuma, koji je sačuvao državu od raspada (disolucije). U isto vrijeme etno-političke vođe Srba u BiH kao mantru su ponavljale da je Ustav BiH izraz volje međunarodne zajednice, da je silom zadržao Republiku Srpsku unutar vještačke zajednice koja nema i ne može imati budućnost. U trećoj deceniji nakon sukoba situacija se izmijenila u bizaran kontra-narativ svake od pomenute dvije strane. Stav bošnjačke političke elite konvertovao je u dijametralno suprotan ranijem – za lajt motiv debate o državnom ustavu on je isticao jednu vrstu nezakonitosti (mane volje) tvrdeći da je državni ustav nametnut što ga delegitimiše jer, kao takav, nije izraz autentične volje naroda. Naime, ova elita bar posljednjih deset godina tvrdi da taj, kako kažu „oktroisani“ državni ustav predstavlja „ludačku košulju“ silom navučenu na politički korpus države BiH koja je sprječava da se rekonstitucionalizira kao efikasna i funkcionalna državna zajednica. S druge strane, politička elita Srba u BiH, u posljednjih desetak godina, za razliku od njenih ranijih stavova, insistira na dosljednoj primjeni sporazuma (političkim vokabularom rečeno „povratak izvornom Dejtonu“) i poštovanju Ustava BiH, jer je shvatila da on predstavlja pravni garant postojanja i opstojnosti Republike Srpske. Dakle, nakon oružanog sukoba, bošnjački politički establishment je smatrao ustav dobrim, da bi ga kasnije ocijenio lošim, dok ga je politički establišment Srba u BiH u početku kritikovao, a danas insistira na njegovoj primjeni „bez ostatka“. Sve opisano je samo dokaz da je politika umijeće vladanja i manipulacije u kojem se ista činjenica može predstaviti i kao dobra i kao loša, u zavisnosti od trenutne političke upotrebljivosti tih stavova, koji, u određenom vremenu, pogoduju etno-političkim elitama da osvoje, održe i učvrste svoju vlast. Sve vrijeme nakon potpisivanja sporazuma, političko vođstvo Hrvata u BiH biva politički nehomogeno nalazeći se između bivših utopijskih koncepata o teritorijalnoj integraciji tzv. Herceg-Bosne sa Republikom Hrvatskom i lojalnosti BiH čiji su stanovnici i državljani i Hrvati. Svoju političku šansu vođe Hrvata u BiH traže u zagovaranju jednakopravnosti naroda (jedna od beznačenjskih floskula), a koja se može ostvarivati i tako što će sa druga dva naroda biti jednaki ili po političkoj validnosti glasova vlastitih lidera ili po zaokruživanju dijela bh teritorije na kojem bi činili većinu, uspostavili vlastite organe vlasti koji, istina, ne bi imali političku autonomiju ali bi predstavljali hrvatsku političku jedinicu unutar BiH. U tom smislu treba sagledavati i afirmativan stav vođstva Hrvatske demokratske zajednice spram izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci, koja, na neki način, može biti odskočna daska za razgovore o tzv. trećem entitetu.

Današnja politička konstitucija Bosne i Hercegovine

Kako stvari zaista stoje, kakav je zaista Dejtonski mirovni sporazum (preciznije Ustav BiH), koje su njegove dobre a koje loše strane, gledano iz perspektive iz koje se jedino na njega može i gledati – iz ugla države Bosne i Hercegovine i dobrobiti svih njenih građana, bez obzira na etničko, vjersko ili koje drugo porijeklo, političko uvjerenje ili kakvu drugu afilijaciju? Taj ugao gledanja neizostavno detektuje važna dostignuća ili dobre strane Daytonskog mirovnog sporazuma (a unutar njega i Ustava BiH).........

© BUKA Magazin