Zavjet je i melodija. To se vrlo lako osjeća: poslušajte neku helensku pjesmu o izgubljenoj Maloj Aziji i Carigradu, irske melanholično odlučne pjesme o pobuni protiv engleskog jarma, jermensku muziku, srpsko iščekivanje slobode od gusala do „Tamo daleko“…

Zavjet je životno saznanje, ono najvažnije: da je borba sa životom skopčana, da je žrtva neminovna, ali ne i uzaludna, da se slavno mrije, kad se mrijeti mora, jer vaskrsenja ne biva bez smrti, ali i smrti nema ako vaskrsavamo…U tom smislu svaki čovjek je pozvan da postane dio Zavjeta, onog Novog Zavjeta, između Boga i čovjeka. Pa ipak, i istoričari, sociolozi (ovdje), književni teoretičari (i ovdje) i teolozi (ovdje i ovdje) razlikuju narode koje u središtu svog samoodređenja (identiteta) imaju određeni Zavjet.

Kao prototip ovakvog naroda, uglavnom se uzima jevrejski narod, ali izvan svake sumnje zavjetni narodi su bili i brojni hrišćanski narodi. Helenski narod se, nakon 1453, pa sve do sedamdesetih godina HH vijeka, smatrao zavjetnim narodom, posvećenom obnovi Romejskog carstva i povratku Male Azije i Polisa (η Πόλις, Grad, Car-i-grad). Jermenski narod danas je na prekretnici, nakon bolnog gubitka Arcaha. I irski narod je vijekovima živio željan oslobođenja od engleske čizme, a iako danas (hvala Bogu!) ne čujemo vijesti o bombaškim napadima u Belfastu, „ovdje još ništa nije gotovo“, kako mi reče poznanik iz Alstera.

Na poslijetku, nakon čitavog HH vijeka u kome nismo sačuvali plodove viševjekovne borbe za ostvarenje kosovskog Zavjeta, i mi smo prinuđeni da kod učiteljice života ponovo polažemo isti ispit – danas, pak, u doba postmodernog rasapa smisla i biološke umrtvljenosti kompletne hrišćanske civilizacije.

Kada na lenti vijesti pogledamo uznemiravajuća obavještenja o tome da je Nikola Pašinjan uputio u odlučnu ofanzivu protiv Jermenske apostolske (dohalkidonske) crkve (i ovdje), ali i da se u Srbiji planira uvoz 100.000 radnika iz Gane (koji treba da nadoknade naš narod koji odlazi iz otadžbine), kao i kada čujemo ponovne ponude za „kompromisom“ sa Prištinom (nakon što su gotovo sve srpske institucije na AP Kosovo i Metohija već besmisleno predate pod kontrolu Prištini) – moramo se zapitati: šta povezuje sve te vijesti?

Da li samo užurbanost jedne novoformirane lažne elite da se rekonsoliduje u svojim društvenim pozicijama, kako bi zadobili milost Kolektivnog zapada? Ili je u pitanju nešto još dublje, nešto što se odavno dešava, ali očigledno se što prije treba okončati – konačna dekonstrukcija Srba (i Jermena) kao zavjetnih naroda i njihovo ponovno uobličenje kao nezavjetne i beslovesne biomase? Uostalom, koja bi to bila cijena koja bi se platila? Mogu li, na početku i na poslijetku, zavjetni narodi preživjeti kraj zavjeta? Pođimo tragom vijesti iz Jermenije i Srbije, uz osvrt i na druge zavjetne narode i njihovu sudbinu.

Zavjet i jezik. Zašto se, na primjer, Nikola Pašinjan uhvatio „demokratizacije“ Jermenske crkve i kao glavni argument istakao „nerazumljivost“ njenog administrativnog i liturgijskog jezika, starojermenskog („grabar“), jezika koji je u upotrebi........

© Нови Стандард