Potresne scene sa ulica srpskih gradova, koje gledamo proteklih dana i koje su društvo dovele u jedno revolucionarno stanje i na ivicu krvoprolića, pored zebnje nad budućnošću ovog naroda, otvaraju jedno vrlo važno pitanje u promišljanju naše istorije i savremenosti. To je pitanje otkud tolika, društveno prihvaćena, sklonost revolucionarnim rješenjima, i zašto ne uspjevamo da proživimo solidne periode stabilnosti i uživanja u poretku, u normativnom značenju te riječi.

Zaista, kada pogledamo u novovijekovnu istoriju Srbije kao samostalne zemlje, teško ćemo naći duge periode stabilizovane vlasti, iz kojih bi se mogle crpiti tradicije očuvanja poretka i relativno predvidivog, postepenog društvenog napretka. Sa druge strane, prevrata i pobuna ima napretek.

Na ovu temu je skoro u Politici pisao i sociolog Vladimir Vuletić. On, takođe konstatuje bogatu istoriju prevrata i navodi kako naš narod odlikuje „shvatanje politike u kojem se vlast, kakva god bila, uvek doživljava kao nešto neprijateljsko, nelegitimno, zlo i korumpirano. Sledstveno tome, svaku vlast valja rušiti i menjati revolucijom, pučevima, protestima i bunama, odnosno na vaninstitucionalan i nasilan način. I ne samo vlast, već treba promeniti i čitav politički sistem i iz temelja graditi novi.“ Korijene te kulture on vidi u ustaničkoj matrici otpora osmanlijskoj vlasti, koja je, u izvjesnom smislu, pretrajala do današnjih dana u vidu otpora svakoj vlasti.

Teško je poreći da jedan apriorno odbojan stav prema vlastima tinja duboko u kolektivnim sociološkim i političkim predstavama našeg naroda. Najčešće ga prati i uopštena averzija prema političkoj klasi, koja je pojačana savremenim fenomenom opadanja kvaliteta iste, kao i njene (i uopšte društvene) tranzicione pogubljenosti.

Još jedan od važnih uzroka naše okrenutosti revolucionarnim rješenjima je i dubinska sklonost mesijanskim i milenarističkim zanosima, idejama o povratku u zlatno doba utkanim u mitološke tradicije, uz prateće velike političke ekstaze i posljedična duboka razočaranja i povlačenja.

Naravno, kod zastupanja ovakvih teza, mora se biti vrlo pažljiv kako se ne bi, usljed kritike prakse nasilnog smjenjivanja domaćih vlasti, došlo u poziciju negiranja naših slavnih ustaničkih i hajdučkih tradicija, bez kojih, nesumnjivo, ne bi ni bilo srpske države. Ideja nije da se dokazuje bilo kakva arhetipska neispravnost srpskog naroda, koje nema, nego da se raspravi o jednom nacionalnom fenomenu koji jeste i treba biti legitimna tema za raspravu u kontekstu budućih državnih i društvenih kretanja.

No, pored ovih kratko navedenih istorijskih pretpostavki za sklonost revolucionarnim rješenjima, ovdje ćemo se osvrnuti na jedan savremeniji motiv, i za današnje događaje vjerovatno presudniji. Tačnije na to koliko se u savremenoj Srbiji, i među Srbima uopšte, proteklih decenija gajio kult revolucije, pobune, i takozvanih velikih „događanja naroda“.

Počevši od osnovne škole, preko srednje, pa do fakultetskih amfiteatara, njegovanje kulta revolucije je bilo vrlo pažljivo, naravno istorijski selektivno i površno. Posebno mjesto u tom „klubu“ svakako je zauzimala Francuska revolcija i čuvena slika „Pada Bastilje“, koja je predstavljana kao vrhunac slobodarskih težnji jednog naroda. Metafora Vuka Draškovića iz 1991. o državnoj televiziji  kao Miloševićevoj Bastilji pojačavala je jednu vrstu simboličke veze nasljeđa Francuske revolucije sa savremenim srpskim momentom.

U školama se gotovo ni riječi nije moglo čuti o stotinama hiljada leševa preko kojih su pregazili francuski revolucionari u svom ludačkom zanosu. O napadima na crkvu, takođe, vrlo malo ili nikako. Samo pozitivni tonovi, donošenje tobožnjih ljudskih sloboda........

© Нови Стандард