Voljela bih da se ne sjećam 1995. Tačnije, juna te godine. Moj život se prepolovio tada. Od tog juna nisam bila ista. Ni ja ni moja porodica

Život je pun oluja, ali svaka je prilika za nova saznanja. Moja oluja počela je prije trideset godina i još traje. Tada je “neko” odlučio da treba prekinuti dječiji smijeh i igru. Od djece smo preko noći postali starci. Koliko jedan čovjek može podnijeti boli? Posebno kada se udruže fizička i emotivna bol. Svjedok sam da može mnogo, čak i nezamislivo. Sjećam se... 1993. godina. Rat, granate, glad. Bila je to godina koju bih voljela izbrisati iz sjećanja, ali prosto je nemoguće. U jednoj bašti rodila je breskva. A breskve sam mnogo voljela. Svi moji bližnji to su znali. Tata je prolazeći pored te bašte želio uzeti jednu za mene. Čovjek čija je to voćka bila nije dozvolio. Da, to je ukratko rečeno. Nekako saznavši za tu priču, čini mi se da breskve i ne volim više. Ne znam ko je taj čovjek i da li je još........

© Oslobođenje