iStock

Stalno smo prisiljeni birati među imaginarnim policama koje slažu pojedinci, institucije, tvrtke, političari, ideologije...

Još od pionira bihevioralne ekonomije povlači se teza da je čovjek iracionalno biće jer ga ne vode uvijek činjenice i fakti, već je pogonjen i osjećajima, strastima i porivima koji ne spadaju u domenu čistog razuma i logike.

Ovakvu tezu, o ne posve racionalnom subjektu, iako u posve drukčijem kontekstu, zastupao je i John Maynard Keynes, koji je cijelu svoju intervencionističku revoluciju temeljio na psihološkom pristupu i promjeni u poimanju ponašanja pojedinca.

Klasična i neoklasična ekonomija smatrala je pojedinca razumnim ekonomskim čovjekom (homo oeconomicus) te je u zbroju djelovanja tako racionalnih individua projicirana utopijska vizija tržišnog i društvenog sklada. Keynes uočava da je mikrobaza takve doktrine pogrešna pa zaključuje da je onda vjerojatno pogrešna i cijela klasičarska makronadgradnja. Ljudi nisu hladni kalkulatori, a tržište putem nevidljive ruke neće proizvesti harmonični sklad.

To je Keynesov argument za regulaciju i intervenciju. Akerlof i Shiller govore o konceptu »sretnog doma« gdje su građani poput djece, a roditelji igraju ulogu regulatora (države). To navodi na paternalistički duh intervencionističke države.

No, sam Keynes spoznajno ne osuđuje ovog »hirovitog« pojedinca, već upravo suprotno. Uvodi pojam animal spirit koji definira kao »sposobnost čovjeka da djeluje umjesto da ne djeluje« (Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936). On je životna sila koja nas pokreće kad racionalna očekivanja depresivno spavaju. Drugim riječima, da se oslanjamo samo na hladni kalkulus, teško da bismo se uopće pomakli. (Ne)utemeljeni optimizam s jedne je strane put u pogrešku, no s druge uvjet opstanka. Kod Keynesa racionalni čovjek dakle postaje običan čovjek, upravljan vlastitim strastima i hirovima, ali i utjecajem okoline. Potvrđuje se, i u ekonomiji, kao društveno biće. Sve su to i ujedno i njegovi nedostaci i njegove prednosti.

Keynes se tu približava Davidu Humeu prema kojem čovjeka na akciju potiču osjećaji, dok razum dolazi naknadno samo kako bi utro put za ostvarenje na strastima zacrtanih ciljeva. Hume je bio prijatelj Adama Smitha.

»Rani« Smith govori o moralnim osjećajima, a tek »kasni« Smith o interesima. Postoji stoljetna rasprava, tzv. Adam Smith Problem koja spori je li riječ o kontinuitetu Smithove misli ili zaokretu koji je doživio između pisanja »Teorije moralnih osjećaja« i »Bogatstva naroda«. No, Keynes je više modificirao no što je nijekao prosvjetiteljski mit o čovjeku razuma. Nerazumnost, iracionalnost, ili pak ono što smo skloni takvim okvalificirati, ponekad proizlazi samo iz činjenice da ne znamo sve........

© Novi List