Prije nekoliko sedmica, prijateljica me je nazvala u 1:40 poslije ponoći. Nije poslala poruku. Nazvala je. Na kratak trenutak, moje tijelo se pripremilo za loše vijesti. Odraslo doba je većinu nas uslovilo da vjerujemo kako kasni noćni pozivi donose samo katastrofu. Neko je u bolnici. Neko je ostao nasukan na putu. Neko je mrtav. Ali ništa se nije desilo.

Upravo je završila s poslom, vozila se kući gotovo praznim ulicama Londona, čula pjesmu uz koju smo oboje nekada zajedno uživali, i odjednom sam joj nedostajao. Zato je nazvala. Proveli smo trideset minuta pričajući o stvarima koje bi na papiru zvučale bolno obično. Umor od posla. Bolivudski tračevi. Kako uživa u svakom djeliću svog bračnog života. Poniženje bola u leđima čim zagaziš u tridesete. Profesor kojeg smo nekada mrzili, a koji nam sada nedostaje alarmantno često. Ništa dubokoumno.

Ipak, nakon što se poziv završio, dugo sam sjedio budan sa čudnim bolom jer sam se nakratko susreo sa ranijom verzijom sebe. Ne nužno mlađom. Samo… dostupnijom.

Nekada davno, prijateljstvo nije zahtijevalo detaljno planiranje. Pričali bismo satima bez provjeravanja kalendara. Cijele večeri bi nestajale na terasama hostela, štandovima s čajem i u dugim šetnjama na koje smo išli apsolutno bez ikakvog razloga. Prijateljstvo u mladosti bujalo je na višku vremena – slobodnom, nestrukturisanom i veličanstveno rasipničkom.

Međutim, negdje između „Vidimo se uskoro“ i „Izvini, život mi je haotičan“, prijateljstvo u odraslom dobu postalo je jedan od emocionalno najznačajnijih gubitaka modernog života o kojem se najmanje priča.

Romantično slomljeno srce ima razrađenu infrastrukturu. Postoje filmovi o tome. Pjesme o tome. Poezija, rituali, saosjećanje, kolumne sa savjetima, cijele industrije posvećene pomaganju ljudima da prebrode romantični gubitak.

Tuga za........

© BUKA Magazin