Dakako, govorim o prvoj i starijoj šetnici. Netko je zove po Nikoli Šubiću, Zrinskom bez slova NJ, kako glasi službeni, ali od jednog dijela građana neprihvaćeni naziv. Teško je ponekad strancu u ovom gradu, makar taj stranac ne mora govoriti tuđim jezikom, pojasniti neke stvari, kao i to što i službeno u Mostaru, da stvar bude zanimljivija, nije isto što i zvanično. 

Da stvar bude još uzbudljivija, šetnicu netko, što iz lokalnog inata, što iz žala za nikada proživljenom mladošću, zove imenom Lenjina, što je najbizarnije u svemu, s obzirom kako u Mostaru komunizam, a s njim i Vladimir Iljič Uljanov, ne stanuje još od kasne devedesete, ali u Mostaru, na kraju krajeva, sve je ponekad toliko ekstraordinarno. Toliko da mi često pobjegne ona stara popularna izreka – da ga nema, trebalo bi ga izmisliti! Isto neki zabavni park za one s dobrim živcima i ljudima koji život vole provesti u glagolskom pridjevu trpnom. 

Još kad dodam da spomenuta šetnica, u međuvremenu, uopće više nije jedina šetnica u tom kraju, stvar se usložnjava. Odnedavno je, samo kružni tok udaljena, napravljena nova šetnica, koja većinu dana zbilja izgleda kao šetnica, ali ponekad baš i ne, jer je i dalje velika mogućnost da ćete morati bježati od iznenadne pojave kakvog prijevoznog sredstva koje, sasvim opravdano, i dalje smatra da je to ulica i da na sredini ulice pješaci nemaju što tražiti. Ah, taj Mostar.

I imena luda prolaze baš tuda

Vratimo se mi našoj prvotnoj šetnici, onoj koja se često pojavljuje sa dva različita imena, i to dva imena koja sama po sebi nikako ne mogu stati u istu rečenicu, gledajući i povijesno i ideološki, što opet idealno korespondira s pričom o Federaciji, gdje isto tako, u puno slučajeva, teško možeš dvije stvari gurnuti u istu rečenicu, pa se miješaju babe i žabe, činjenice i fikcije, obojci i opanci,........

© Bljesak.info