Ponekad me pita ova neka moja stara raja, ova što je u međuvremenu sprašila odavde, zašto sam još uvijek ovdje i kako je moguće da nisam dao petama vjetra, kao i sav normalan svijet koji nije više mogao opstati u ovom zvjerinjaku, u ovom cirkusu u kojem se daje uvijek iznova ista predstava, sa istim zvijerima i istim krotiteljima – i navlas istom publikom.

Zapravo, pitaju me sve manje, jer se u međuvremenu i njima štošta samo kazalo, kako ovdje, tako i tamo, ali jedno vrijeme su baš bili udavili. Čak sam imao dojam kako im nedostaje još koji supatnik, pa bi im bilo lakše da sam i ja krenuo za njima. A nisam.

Uvijek sam imao neki solidan izgovor. Doduše, ima nešto i u karakteru. Skromnost mi je, osim u nekim hobijima koje ni sam sebi nekad ne umijem objasniti, prilična vrlina. Ne tražim previše, pa sve što dobijem bude posve dovoljno. Nisam rođen u zemlji koja je ikada rekla da će nas njezina sisa sve nahraniti, tako da nisam imao nikakve iluzije već u startu. A tko nema iluzije, on prihvaća svaku verziju realnog.

Cijenim ono što moderan zapadnjački način života uzima – mir, druženje i što manje pritiska. Što ne znači da u tome i uspijevam. Ne očekujem da mi drugi stvore uvjete za bolji život, nego ih stvorim sam. A to se može i ovdje. Jedini uvjet je da znate što želite. Inače ćete igrati po tuđim željama. Ili biti lopta.

Blaženo je neznanje, pomislim na to često. Umoriš se od tuđeg tereta.........

© Bljesak.info