Točno je da se ne može i ne smije Dinamova trenera vrednovati po jednoj utakmici u godini, ali ne može i ne smije Dinamo u utakmicama u kojima je na vagi toliko toga nanizati i laicima toliko vidljivih pogrešaka da bi bilo pravo čudo da je uspio čak i Vikinga pobijediti. O tome da je u obje utakmice u prvih 15 minuta gazio preko suparnika, da bi nakon toga netragom nestao, uz tek poneki proplamsaj, manje-više je već sve rečeno. Nego, drugo nešto, kad već krećemo od golmana... Kad su naši treneri došli do zaključka da igru treba razvijati od vratara, i to još protiv momčadi kojoj je jedan od rijetkih fortea da krade loptu što bliže vratima suparnika? Nije problem što je Nevistić promašio dodavanje, to se događa, problem je što je lopta odjednom uglavnom bila kod njega, a znalo se što je bilo u Maksimiru. Kvragu, postavimo na to mjesto Luku Modrića iz najboljih dana i sigurno će nakon dvadeset savršeno preciznih dodavanja, 21. put otići krivo.

Zato što je to matematika, zakon velikih brojeva. Razmišljajući tako na koju će stranu i kako da proigra Mišića (!?), Nevistić gubi koncentraciju i snagu za ono što mu je posao i za što je plaćen – da se točno postavlja i lovi lopte. Nakon pogrešnog dodavanja to je, naravno, izostalo. Svi tako igraju? Neka igraju, mi ne možemo. Među ostalim i zato........

© Večernji list