Prvi put sam pomislio – mora da su me zamijenili s nekim koga poznaju. Drugi sam put već shvatio da sam se doselio i da živim u gradu u kojem djeca i školarci na ulici veselo pozdravljaju svaku stariju osobu kraj koje prođu. Povremeno sam počeo dolaziti odmah nakon završetka rata, a otprije nekoliko godina i službeno sam upisan među građane drniške općine, tu mi je prebivalište, Drniš je moj grad. Drniš kojem je ovih dana napuklo srce, Drniš koji je zavijen u tugu. Ta fraza da je neki grad zavijen u crno tako se često koristi u medijima da se već izlizala toliko da ne pogađa ni većinu onih koji je ispisuju, a ni većinu onih koji je čitaju. Što to zapravo znači, čovjek je u stanju shvatiti i osjetiti tek kada njegov vlastiti grad i njegove ljude poklopi nesreća, gubitak od kojega potamni blistavo svibanjsko sunce i nebo, tuga u kojoj se utapaju sve misli.

Posvuda se događaju takve iznenadne smrti mladih dragih bića koje preko svakog reda odnese bolest ili nesreća. No, i takve su smrti, koliko god ojade i ražaloste, na neki način “prirodna” pojava, posljedica rizika i cijena ljepote življenja. Smrt Luke Milovca nije bila takva. Ona ima biljeg zločina. To je bilo ubojstvo koje je, nipošto ne neprimjetno, nego naočigled svima, iz zlog sjemena klijalo, raslo, bujalo u grudima i zamračenom umu jednoga od nas, jednoga među nama. Iako se o tome govorilo gdje god bi se srelo dvoje ili više ljudi, grad kao grad, kao zajednica njegovih građana, još uvijek najglasnije govori svojom šutnjom i tišinom. Onakvom tišinom u kakvoj smo se u srijedu navečer okupili na Poljani, polažući pred Lukinu gimnaziju bijele svijeće i cvjetove.

Isplivali novi jezivi detalji o Aleksiću: U Lepoglavi je navodno od mačaka radio gulaš? 'Volio je spremati mačke na 'divljač''

Bivši Aleksićev cimer iz Lepoglave otkrio detalje o ubojici: 'U zatvoru je mučio mačke, a idol mu je bio Srđan Mlađan'

Drniški župnik fra Lukica Vojković, jedan od onih svećenika koji u svakoj prilici nastupa najprije kao čovjek koji je tu za sve ljude, došao je da se zajedno za Luku, za njegovu obitelj i za sve nas okupljene oko njihove strašne nesreće pomolimo. Nije bilo lako stati ispred ljudi i govoriti u ime svih nas, izgovoriti našu tugu, naša pitanja, naše ogorčenje i našu ljutnju, a pritom uzdići vlastiti glas toliko visoko da se ne slomi pod težinom suza koje guše. Učinila je to direktorica Radio Drniša Matilda Jelčić Stojaković. Osobito su snažne i dojmljive bile njezine riječi o tome da se ne smije dopustiti da ovo bude još samo jedan ubijeni Luka. Na jednoj od traka koje su na kamenim pločama drniške Poljane povezivale u crno umotane bijele ruže, pisalo je: “Luka R., Luka B., Luka M. – oprostite nam”.

Sjetio se........

© Večernji list