Za nekoliko dana Hrvatska će obilježiti 31. obljetnicu Oluje, velike vojne pobjede kojom je oslobođen dotad okupirani hrvatski teritorij i slomljen velikosrpski projekt u Hrvatskoj. Kao i svake godine, neki će ponovno u prvi plan staviti egzodus dijela srpskog stanovništva kako bi Oluju prikazali u drukčijem svjetlu. Upravo zato bit će zanimljivo pratiti istupe Milorada Pupovca, koji posljednjih godina sve češće nastupa kao autoritet koji određuje granice prihvatljivih tumačenja hrvatske prošlosti. Posljednji primjer bila je reakcija njegova Srpskog narodnog vijeća (SNV) na tvrdnje istaknutog povjesničara Marija Jareba, koji je iznio drukčije viđenje ustanka u Srbu 1941. godine. Ni SNV ni Pupovac nisu obrazložili koje su to Jarebove tvrdnje pogrešne, nego su njegove interpretacije u cjelini označene kao “neoustaške”. Time je rasprava premještena s historiografskih argumenata na političku kvalifikaciju. Upravo taj prijelaz, od polemike prema etiketiranju, vrijedi promotriti na primjeru jedne gotovo zaboravljene epizode iz Pupovčeve političke biografije.

Zanimljivo je, naime, da čovjek koji danas tako rigidno iscrtava granice dopuštene rasprave u Hrvatskoj, u sudbonosnim godinama njezina nastajanja nije robovao nikakvim ustavnim ili političkim dogmama. Početkom devedesetih, u jeku najkrvavijih ratnih sukoba, Pupovac je kao utemeljitelj i čelnik Srpskog demokratskog foruma (SDF) često putovao u Beograd i s tamošnjim političkim i intelektualnim vodstvom – od Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića do akademika SANU-a – tražio pravno-politička rješenja za status Srba u Hrvatskoj. Ta su rješenja bila izrazito........

© Večernji list