Kad je NATO u kolovozu prošle godine objavio da će se ovogodišnji sastanak na vrhu održati u Ankari, mnogi su to promatrali kao diplomatsku gestu prema Turskoj. Međutim izbor domaćina nikada nije samo pitanje protokola. Još od kraja Hladnog rata samiti Saveza služe kao političke poruke.

Madrid 2022. godine označio je ulazak Finske i Švedske u novu europsku sigurnosnu arhitekturu (uz rasprave o tadašnjim turskim prigovorima oko ulaska ovih zemalja zbog pitanja kurdskih aktivista kojima je Skandinavija postala utočište), Vilnius 2023. godine obilježio je rat u Ukrajini, a lanjski sastanak u Haagu bavio se povećanjem izdvajanja za obranu.

Ankara je nešto drugo. Ona je sastanak na vrhu koji bi mogao označiti kraj jedne epohe transatlantskih odnosa i početak sasvim nove.

To ne znači da se NATO raspada. Upravo suprotno. Savez ustvari danas djeluje vojno snažnije nego prije deset godina. Europske članice ubrzano povećavaju obrambene proračune, obrambena industrija radi punim kapacitetom, a Rusija je, paradoksalno, nakon invazije na Ukrajinu proizvela upravo ono što je željela izbjeći – veći, homogeniji i odlučniji NATO.

Na dnevnom redu ovogodišnjeg sastanka nalaze se stoga tri velike teme: povećanje izdvajanja za obranu, razvoj obrambene industrije (integracija nacionalnih industrija) te daljnja podrška ukrajinskim ratnim naporima.

Međutim ispod tih službenih formulacija krije se mnogo važnije pitanje. Ne raspravlja se više o tome treba li NATO postojati nego kakav Savez može opstati u svijetu u kojem se promijenila gotovo svaka pretpostavka na kojoj je on nastao.

Prva pretpostavka bila je da će Sjedinjene Države uvijek biti spremne nositi najveći dio tereta europske sigurnosti, a danas više nije jasno koliko dugo Washington želi zadržati tu ulogu. Trumpova administracija ponovno otvoreno traži da europske članice preuzmu znatno veći dio financijskog, industrijskog i vojnog opterećenja te se ne raspravlja više o tome vodi li Amerika NATO, već koliko će dugo biti spremna ostati njegov glavni jamac.

Upravo zato se na samitu očekuju nove rasprave o provedbi cilja izdvajanja pet posto BDP-a za obranu do 2035. godine te o budućem rasporedu američkih snaga u Europi. Dok je krilatica, oko koje se Savez neslužbeno vrtio tijekom Hladnog rata, bila 'držati Amerikance unutra, Ruse vani, a Nijemce dolje', sada bi mogla glasiti 'držati Amerikance zainteresiranima, Ruse vani, a Europljane osposobljenima'.

Druga pretpostavka bila je da su saveznici politički relativno homogeni. Ni to više nije slučaj. NATO danas okuplja zemlje koje imaju vrlo različite poglede na Rusiju, Kinu, palestinsko pitanje, slobodnu trgovinu, upravljanje migracijama, pa čak i na samu narav liberalne demokracije. Razlike između Varšave i Madrida, između Budimpešte i Kopenhagena ili između Washingtona i Bruxellesa znatno su veće nego prije dvadeset godina te NATO ostaje vojni savez, ali politički konsenzus postaje sve teže održavati.

Treća........

© tportal