Već sama ceremonija otvaranja 6. veljače pokazala je da se nalazimo u novoj eri. Upaljena su, prvi put, dva olimpijska plamena: u Milanu (kod poznatog Slavoluka mira) i Cortini (na trgu nazvanom po znamenitom alpinistu Angelu Diboni), te su tako simbolično spojila Lombardiju i Veneto, poslovno središte i Alpe, modu i snijeg, urbanu ekonomiju i planinski turizam.

Osim u dva sjedišta, Igre se održavaju na još osam lokacija diljem sjeverne Italije. To povećava logistički rizik, ali tako se i korist i troškovi dijele na niz regija, interesnih skupina i lokalnih ekonomija.

U prva tri dana Igara, Italija je dobila ono što svaki domaćin priželjkuje – dobre rezultate sportaša, snažnu gledanost, ali i impresivnu prodaju ulaznica. Na otvaranju na San Siru prodano je tako preko 61 tisuća karata. Uz to, medalje oduvijek hrane nacionalno raspoloženje te olakšavaju politički narativ o uspjehu. Kada domaćin pobjeđuje, logističke sitnice lakše se oproste.

Međutim ispod površine odvija se ozbiljnija priča.

Igre u Milanu i Cortinu već su prije otvaranja pokazale klasične simptome megadogađaja, kao što su (nekontrolirani) rast troškova, pritisak rokova i organizacija u 'izvanrednom' režimu (krizni modus operandi). Organizacijski proračun povećan je u odnosu na početne projekcije, a infrastruktura je zahtijevala dodatna javna sredstva.

To samo po sebi nije talijanska iznimka. Povijest Olimpijskih igara (ponajviše ljetnih, ali i zimskih) pokazuje da su prekoračenja troškova gotovo pravilo, a ne iznimka. Procjenjuje se da ukupni financijski okvir Igara iznosi oko 5,2 milijarde eura, a krajnji trošak mogao bi biti između 5,7 i 5,9........

© tportal