Prije manje od dvije godine Keir Starmer stajao je pred crnim vratima sa zlatnim kućnim brojem 10 u Downing Streetu kao čovjek koji je uspio okončati četrnaest godina konzervativne vlasti. Laburisti su na izborima 2024. osvojili čak 411 mandata, uz parlamentarnu većinu od 174 mandata, jednu od najvećih u modernoj britanskoj političkoj povijesti. Pa ipak, iza impresivnih brojki skrivala se jedna važna činjenica: Starmer nije pobijedio zato što su birači bili baš toliko oduševljeni njime i njegovim timom, nego zato što su bili iscrpljeni torijevcima.

Za razliku od Tonyja Blaira 1997., koji je doista predstavljao novu političku viziju i optimizam nakon godina konzervativne vlasti, Starmer je predstavljao stabilnost. Nakon kaosa Borisa Johnsona, kratkotrajnog eksperimenta s Liz Truss i iscrpljujućeg mandata Rishija Sunaka, birači su željeli nekoga tko neće proizvoditi političke krize. Starmer im je upravo to ponudio.

Pokazalo se da to nije dovoljno. Jučer je, manje od dvije godine nakon povijesne pobjede, Starmer je podnio ostavku. Nije ga srušio jedan veliki skandal. Nije ga uništila korupcijska afera. Nije ga porazio parlamentarni protivnik. Srušila ga je vlastita stranka, uvjerena da pod njegovim vodstvom više ne može pobijediti na sljedećim izborima.

Kako je počela pobuna

Formalno gledano, pobuna protiv Starmera započela je nakon katastrofalnih lokalnih izbora 2026. No, stvarni proces počeo je mnogo ranije. Već tijekom 2025. godine unutar Laburističke stranke počele su se pojavljivati sumnje da vlada nema jasnu viziju. Gospodarski rast bio je slab. Sustav javnog zdravstva štamparovskog tipa NHS, inače ponos i dika britanskog javnog sektora i miljenik laburista, nije se oporavljao željenom brzinom.

Kriza stanovanja postajala je sve ozbiljnija, a ukupni troškovi života nikako nisu padali. U međuvremenu je Reformska stranka (nasljednica Stranke za Brexit) Nigela Faragea nastavljala rasti. Ključni problem bio je percepcijski. Starmer je djelovao kao ozbiljan administrator, ali ne i kao politički vođa koji zna kamo želi odvesti zemlju. Reuters ga je opisao kao premijera kojeg su čak i saveznici počeli smatrati „nevoljenim i bez jasnog smjera“.

Kako su ankete postajale sve gore, a Reformska stranka sve jača, sve više zastupnika počelo je postavljati pitanje koje u Westminsteru gotovo uvijek prethodi puču: 'Može li ovaj čovjek dobiti sljedeće izbore?' Kada odgovor postane negativan, pijesak u političkom satu počinje ubrzano curiti.

Makerfield, trenutak kada je sve postalo jasno

Svaka politička drama ima svoj simbolički trenutak. Za Starmera je to bio Makerfield. U svibnju 2026. laburistički zastupnik Josh........

© tportal