Aditi je sve stavila na kocku kad je u dvadeset i petoj godini potpisala kredit u Mumbaiju, odlučivši se zadužiti za ono što se činilo kao sigurna karta u bolju budućnost: magistarski studij podatkovnih znanosti na Sveučilištu u Bostonu. Nakon što je završila studij, željena stvarnost, koja joj se do tada činila nadohvat ruke, polako, ali sigurno počela joj je izmicati.

Mjeseci su joj prolazili u slanju molbi, koje su nestajale u digitalnom vakuumu, a potraga za poslom, koja je potrajala gotovo godinu dana, pretvorila se u iscrpljujuću borbu s tišinom. Kad joj je već istjecala studentska viza i kad se psihički počela pripremati na povratak u Indiju, stigao je poziv koji je promijenio sve: intervju za posao u financijskoj korporaciji u New Yorku.

Intervju je sjajno prošao, a tjedan kasnije stigla je i ponuda za posao, na kojem se, za razliku od mnogih svojih kolega koji su tek završili studij, neće baviti samo trivijalnim čišćenjem i pripremom podataka, već i primjenom metoda strojnog učenja. Uz posao je dobila vizu koja joj je omogućila ostanak u SAD-u te plaću od sto tisuća dolara godišnje. U Americi se takva brojka dugo smatrala šifrom za uspjeh: bruto plaća od šest znamenki (u SAD-u se plaće ugovaraju i izražavaju u bruto iznosima), simbol onog mitskog američkog sna koji obećava život bez tjeskobe i s pogledom na horizont prepun mogućnosti.

Aditi je imala mjesec dana da se preseli iz Bostona i konačno počne živjeti svoju verziju tog sna u ni manje ni više nego baš u New Yorku. Jer, kako kaže poznata uzrečica, ako uspiješ u tom gradu, možeš uspjeti bilo gdje.

Međutim nije očekivala koliko je teško uspjeti u New Yorku. Za početak, plaća od šest znamenki brzo se istopila u srazu s porezima koje naplaćuju i država New York i sam grad New York. Nakon što je platila savezni, državni i gradski porez, od njezine plaće od sto tisuća dolara ostajalo joj je oko 5700 dolara mjesečno, što je gotovo tisuću dolara manje nego što bi joj ostalo da isti posao radi u Austinu, Houstonu ili Miamiju, gradovima koji nemaju ni državni ni gradski porez na dohodak. No problemi su tu tek počeli.

Trebalo je pronaći stan u gradu u kojem medijalna najamnina bez režija i obaveznog stambenog osiguranja prelazi četiri tisuće dolara mjesečno, a raspoloživih nekretnina je jako malo. Aditi, kao i većina mladih ljudi njezine generacije koji rade u New Yorku, ne može si priuštiti samostalan život pa svoje radne dvadesete i tridesete i dalje živi studentski, odnosno živeći s nekoliko cimera.

Dodatni problem je zastarjeli i zapušteni stambeni fond. U prva četiri mjeseca promijenila je tri stana, što zbog plijesni, nedostatka prirodnog svjetla, čudnovatih mirisa ili još čudnijih cimera. Aditin američki san........

© tportal