Negdje oko ponoći, na prijelazu između posljednjeg dana Srbije pod vlašću Aleksandra Vučića i prvog dana zemlje slobodne od njegove autokratske šape, stojimo u raspjevanom društvu koje na novosadskom Trgu slobode, osvijetljeno jarkim svjetlom baklji, cupka uz hitove studentskog prosvjeda i grije se bocom istarske medice.

Istra i Vojvodina, čak i ako eliminiramo autonomaške fantazije, savršeno su komplementaran par toplom i euforičnom raspoloženju koje drma inače spokojni grad u srcu panonske ravnice. Od ranog jutra, kad su se gložili na biralištima, sve do sitnih sati, kad se glože za taksi koji satima ne dolazi, građani Novog Sada rijetko kad su pokazivali ovakav entuzijazam ne samo za izborni, već za bilo kakav politički ili društveni proces.

A samo prije deset dana na istom je ovom mjestu Vučić živio posljednji čin svoje prenapuhane demonstracije političkog ružnog pačeta koje je još jednom poželjelo glumiti crnog labuda.

Nakon što je dvije godine izbjegavao ovaj grad, skrivećki ga jednom posjetivši kako bi, okružen gorilama, odglumio bahatog turista i pojeo lokalni street food klasik po imenu 'indeks sendvič', vratio se Aca Srbin s tisuću momaka – i posljednji se put, bezmalo dvije godine nakon jezivog pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru, nasmijao ovom gradu u lice, uzurpiravši trg koji ne nosi ime slobode uzalud.

Taj posljednji predizborni skup, sa svojom mosadovskom atmosferom ograđenog bunkera u koji mogu stupiti samo odabrani, patetičnim ruzmarinima s razglasa, dronovima iz inkubatora Željka Mitrovića i trešnjom na vrhu – gostovanjem Roberta Fica koji je trebao pokazati da i EU autokrata za Vučićevu trku ima – izvukao je iz već propisno iscijeđenih Novosađana posljednju kap inata.

Svi koje smo u ovaj dan i pol sreli u ovom gradu vraćaju se na taj skup kao konačnu točku pucanja što je i one najpitomije Lale pretvorila u bijesne osvetnike........

© tportal