Amir Sužanj: Balada o parizeru i naresku

Otkad je kod nas na ovom komadiću zemlje što ga Evropa naziva zapadnim Balkanom zavladala moda da visoki funkcioneri svim i svačim pokazuju kako su pravi izdanak iz naroda, kako u svemu dijele njegovu sudbinu i kako se trude da žive kao obični ljudi, mogao bi se napraviti čitav jelovnik onoga što omiljeni narodni lideri jedu pred kamerama. Ne haju oni što ih opozicija zbog toga proziva za jeftin i proziran populizam, nego još poručuju kako narod treba da ih slijedi tako što jede ono što i oni – jeftino, ukusno, zdravo i, hvala Bogu, domaće. Prvi, ili kako se to kaže u nekim našim područjima – najprvi je tu praksu počeo provoditi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, još tamo nekad 2023. godine, zajedno sa pripadajućim mu ministrom finansija Sinišom Malim, jedući sendvič sa parizerom da pokaže kako Srbija ima jednog skromnog predsjednika, koji, eto, i na taj način želi da pokaže solidarnost sa svojim voljenim narodom zbog povećanja cijena osnovnih životnih namirnica. 

Taj briljantan scenski nastup, osmišljen u propagandnom odjelu srbijanskog predsjednika, propustio je samo jednu sitnicu – nije se baš dobro moglo zaključiti je li parizer domaće proizvodnje, a da su mu samo dali neko tradicionalno ime, recimo Karađorđev parizer, taj sendvič bi oduševljenom narodu bio neuporedivo ukusniji. Nek se zna da je veliki vožd još pred Prvi srpski ustanak donio recept ravno iz Pariza, kad je onomad studirao IT, što će reći informatičke tehnologije na Sorboni. Ako Srbija ima Karađorđevu šniclu, što, bogati, ne bi imala i Karađorđev parizer?

Skonta predsjednikov PR sektor svoj propust, pa ga ispravi na briljantan način. Ukaza se Vučić i u kuhinji, što bi se šumadijski reklo – kujni, pa već u prvoj epizodi demonstrira svekolikom........

© TIP