Bespoštedno novinarstvo ne financiraju vlasti, bespoštedno novinarstvo financiraju čitatelji. Podržite Telegram. Više o pretplati saznajte ovdje.

“Ne prihvaćamo da Crna Gora postane srpska provincija pod vlašću vladara kojega ona nije izabrala i koji nije njezin”, poručio je velikim silama u Parizu 1919. godine Jovan Plamenac, predsjednik crnogorske Kraljevske vlade u egzilu. Kralj Crne Gore Nikola I. bio je legitimni vladar međunarodno priznate države, saveznice Antante, koji se u ratu sklonio u Francusku. Vladar tek proglašene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Petar Karađorđević bio je zet kralja Nikole I., a regent Aleksandar Karađorđević njegov unuk.

Zauzimanje Crne Gore, pretvaranje suverene države u nekoliko okruga Kraljevine Srbije, rušenje dotadašnjih institucija i državnog poretka jedne od pobjednica Prvog svjetskog rata, bio je čin bez presedana. Nakon povlačenja Austro-Ugarske, Crnu Goru zauzele su snage Antante, najvećim dijelom srpska vojska. Pod zapovjedništvom generala Dragutina Milutinovića stvorili su “Skadarske”, a onda “Jadranske trupe” i Centralni izvršni odbor za ujedinjenje. Dio političara koji se vratio, prije svih Janko Spasojević, otvoreno i grubo je agitirao za sjedinjenje.

Što biste sljedeće trebali pročitati

Svećenik iz Afrike nakon 20 godina u Hrvatskoj: 'Zašto ste stalno toliko namrgođeni? I Božić vam je kao sprovod'

Foto. Plenković sebi pripisao zaštitu digniteta Domovinskog rata, svečani koncert omeo incident na pozornici

Lana Klingor Mihić o posljedicama najveće životne odluke koju je donijela: 'Taj život nema cijenu'

Dvadeset dana nakon ulaska trupa Antante održana je Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori, poznata pod imenom Podgorička skupština. U prostorijama duhanskog monopola, prekoputa današnjih vladinih zgrada, od 24. do 29. studenog 1918. godine okupljeni su izglasali svrgavanje dinastije Petrovića Njegoša i nestanak Crne Gore. Izaslanstvo bjelaša, zagovornika ujedinjenja sa Srbijom, u Beograd je poveo mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić, koji će kasnije postati patrijarh Srpske pravoslavne crkve. On je 16. prosinca 1918. regentu Aleksandru predao odluke Skupštine, slično kao što je dva tjedna ranije učinio Ante Pavelić (zubar) na čelu izaslanstva Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba.

Zbačeni kralj Nikola I. preminuo je od moždanog udara 1921. u Antibesu na Azurnoj obali, a kao vladar u egzilu naslijedio ga je knjaz Mihailo, 14-godišnji unuk. Mihailo Petrović odbio je 12. srpnja 1941. prihvatiti krunu Nezavisne Države Crne Gore pod talijanskim protektoratom, pa je jedno vrijeme bio zatvoren u Njemačkoj.

Dinastiju Petrovića nastavio je Mihailov sin Nikola, koji se rodio 1944. ali je odrastao samo s majkom, ljevičarkom i sindikalisticom. Nije održavao veze s kraljevskim kućama Europe nego je odgojen kao običan Francuz. Kraljevsku krv u sebi otkrio je 1989. godine kad su posmrtni ostaci njegova pradjeda Nikole I. preneseni iz Italije i pokopani na Cetinju. Francuska vlada pokušala je simbolično vratiti moralni dug Petrovićima 2017. godine kad je princu Nikoli II. Petroviću Njegošu dodijeljen orden Legije časti.

Ujedinjenje Crne Gore i Srbije odvijalo se “uz tutanj topova, šteket mitraljeza, brujanje avionskih motora i paljenih crnogorskih domova”, opisao je kasnije povjesničar Branko Pavićević, prvi predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Državni udar koji je bio miran pretvorio se u veliki nemir. U građanskom ratu stradalo je pet tisuća ljudi ili dva posto stanovništva male zemlje od 250 tisuća; zapaljeno je pet tisuća kuća.

‘Obnavljamo tvoje životno djelo’

Na Podgoričkoj skupštini “istorija se narugala Crnoj Gori”, rekao je povjesničar Pavićević na najvećem skupu zagovornika neovisnosti Crne Gore u svibnju 2006. godine. I Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore, referirao se na tu povijesnu epizodu: “Na bratsku prevaru su nam uzeli državu. Htjeli su Crnogorce bez Crne Gore, Crnu Goru bez Crnogoraca. Posebno poštovanje dugujemo manjinskim narodima koji su čuvali Crnu Goru kad su Crnogorci bili na nju zaboravili. Ali naučili su istorijsku grešku, Crna Gora vratila se sebi i sad je nezaustavljiva”.

Uoči referenduma o nezavisnosti, na mjestu održavanja Podgoričke skupštine podignut je spomenik kralju Nikoli I. koji je Crnoj Gori izborio međunarodno priznanje 1878. i vodio je sve dok 1918. nije svrgnut upravo u toj zgradi. “Odlučni smo da obnovimo tvoje životno državno i državničko djelo, crnogorsku državu i njezin međunarodni suverenitet”, poručio je kraljevu duhu Milo Đukanović, premijer Crne Gore koja je tad još bila dio Državne Zajednice Srbije i Crne Gore.

Od brisanja državnosti 1918. do njezine obnove 3. lipnja 2006. dogodilo se sa Crnom Gorom puno toga. Isprva je postojala samo Zetska banovina. Milovan Đilas opisuje u memoarima kako je 1929. promatrao dolazak izaslanstva Zetske banovine kod kralja Aleksandra. Bio je to prizor “bučnih pustosvata i nabiguzica” koji su došli “novom Gospodaru” jer su se, kao i uvijek, obožavale osobe, nikad institucije. Tad je budući Titov ministar za Crnu Goru vidio “tu drugu, ropsku stranu crnogorske duše, halapljivost ližisahana i udvorica”.

Zabluda jugoslavenstva

Kad su po izbijanju rata došli Talijani i Nijemci, Crna Gora u velikom broju slijedila je Tita. Njezina državnost obnovljena je 1945. u jugoslavenskoj federaciji. S donošenjem Ustava 1974. Crna Gora intenzivnije se izgrađuje kao država, no ipak sporije nego druge republike. Tek tad osnovano je sveučilište, a Pobjeda postala dnevni list. Mnogima u Crnoj Gori sviđala se činjenica da je u Beogradu bilo lako izgraditi karijeru, da je Crnogoraca bilo puno na važnim mjestima, ne samo u vojsci.

“Crna Gora bila je 1991. institucionalno nedovršena, posve uvjerena u federaciju koja je nestajala, trajno opsjednuta strahom da mala država neće opstati bez pomoći – nekad Rusije, onda Saveznog fonda za nerazvijene, poslije barem Srbije”, objašnjavao je kasnije Đukanović. Za razliku od drugih republika, nije bila spremna za mogućnost da se Jugoslavija raspadne i da ostane sama. “Jugoslavenski idealizam bio je ozbiljno opterećenje za ispravno čitanje onoga što se tad događalo”, rekao je Đukanović pred 20. obljetnicu obnove državnosti. O “zabludi samrtne krivulje jugoslovenstva” govorio je i pred referendum 2006. godine.

“Ljudi koji su časno, kompetentno obavljali svoj posao tad su napustili crnogorsku političku pozornicu”, opisao je one koje je sâm smijenio u tzv. Antibirokratskoj revoluciji. Bila je to nekakva, makar zakašnjela satisfakcija uklonjenim političarima. “Crna Gora tad je ostala bez političkog iskustva”, priznat će Đukanović dvadeset godina kasnije: “Crna Gora nije imala svojega Kučana, Gligorova, pa ni Tuđmana i Mesića“, rekao je ovog proljeća. “Oni koji su tad ‘revolucionarno’ preuzeli Crnu Goru bili su i životno i iskustveno nedovoljno zreli da preuzmu punu odgovornost za zemlju”, rekao je, zapravo, o sebi.

Najveći strah Crne Gore brzo se obistinio. Jugoslavija se raspala u krvavu ratu u kojem će upravo Crna Gora........

© Telegram