Postoji nešto neodoljivo romantično u političkim deklaracijama. One uvijek počinju s milenijima, završavaju s Europom, a između se dogodi mali pravni potres koji se predstavi kao gramatička korekcija. Tako i ova mostarska – potpisana pod budnim okom sarajevskog intelektualnog kluba koji već trideset godina pokušava pretvoriti Dejton u začkoljice, a začkoljice u ustav. Polemika, dakle, nije s idejom građanske države. Polemika je s leksičkom akrobatikom kojom se pokušava dokazati da ono što piše – zapravo ne piše.

Prvo smo obaviješteni da je riječ “constituent” krivo prevedena. Navodno je netko, eto, zlonamjerno ubacio “konstitutivni” umjesto “sastavni”. Problem je samo sitan, gotovo nevidljiv: taj “pogrešni” prijevod već je dvadeset i kusur godina dio sudske prakse Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U-5/98, odluka o konstitutivnosti naroda – dokument koji je promijenio entitetske ustave. Ako je riječ bila krivo prevedena, onda su suci dvadeset godina presuđivali na osnovu tipfelera. To bi bio najskuplji pravopisni lapsus u novijoj europskoj povijesti.

Zatim dolazimo do teze da konstitutivni narodi nisu nositelji suvereniteta. U redu. Ustav to nigdje izrijekom ne kaže. Ali preambula počinje s “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine…”. Dakle, ustavotvorna vlast je formulirana dvostruko – i kolektivno i individualno. To je hibrid. Belgija je hibrid. Švicarska je hibrid. Bosna i Hercegovina je, naravno, najtvrđi hibrid jer je nastala iz rata. No tvrditi da “ne može biti dogovora naroda” zvuči pomalo komično kad je cijeli Dayton zapravo dogovor političkih predstavnika tih istih naroda. Ako nema dogovora naroda, onda je Dayton bio kolektivni privid.

Posebno je simpatična formulacija da “suverenitet pripada državi, te time njenim građanima”. Država, dakle, posjeduje suverenitet kao da je riječ o vikendici na moru. U teoriji prava suverenitet pripada političkoj zajednici – državi kao organiziranom izrazu te zajednice. Država nije metafizičko biće koje sjedi na suverenitetu kao Smaug na zlatu. Ona je instrument. Ako već polemiziramo s etničkim metafizikama, bilo bi dobro izbjeći i institucionalne.

U deklaraciji se tvrdi i da članovi Predsjedništva nisu etnički predstavnici. Formalno, točno. Ustav ih tako ne naziva. Ali Ustav izričito propisuje da se biraju iz reda određenih naroda. To je kao da tvrdite da nogometna utakmica nema veze s loptom, jer u pravilniku stoji “sportski rekvizit”. Može se tražiti promjena tog modela – i to je legitimna politička ambicija – ali dok je norma na snazi, ona postoji.

Retorička akrobacija doseže vrhunac kad se federalizacija i konsocijacija proglašavaju eufemizmima za raspad. Konsocijacija je znanstveni pojam iz teorije demokracije, model koji se primjenjuje u duboko podijeljenim društvima. Bosna i Hercegovina je već federacija – s entitetima, distriktom, složenim vertikalama vlasti. Ako je federalizacija eufemizam za raspad, onda je raspad počeo 1995. i traje uredno, s pečatom i potpisom.

I napokon, krunska figura: neprovođenje presuda Europskog suda za ljudska prava kao “tihi državni udar”. Neprovođenje presuda jest kršenje obveza. Ali državni udar je nasilno preuzimanje vlasti. Inflacija pojma ne pomaže ozbiljnosti argumenta. Kad sve postane državni udar, onda više ništa nije.

Ono što se ovdje zapravo događa jest pokušaj da se politička vizija – građanska, unitarna, centralizirana – predstavi kao jedina ustavno ispravna. Sve drugo je, po toj logici, zlonamjerni prijevod, hegemonistički projekt ili eufemizam za zlo. To je, u biti, ista logika “ili-ili” protiv koje se deklaracija deklarativno bori. Samo što je sada zamijenjena sintagmom “i-i”, ali s fusnotom koja kaže da drugo “i” ipak nije poželjno.

Bosna i Hercegovina je pravni Frankenštajn. Nastala iz rata, sastavljena od kompromisa, sudskih odluka, međunarodnih intervencija i domaćih blokada. Može se željeti njezina transformacija. Može se zagovarati model jednog predsjednika. Može se zazivati građanski suverenitet. Ali pravna stvarnost se ne briše retoričkom gumicom. Ako se želi novi ustavni model, onda se to kaže jasno: želimo promijeniti Ustav. Sve ostalo je pokušaj da se ono što postoji proglasi nepostojećim, a to je već teritorij filozofije, ne prava.

I tu zapravo leži ironija. Deklaracija optužuje druge za dezavuiranje javnosti, a sama barata pojmovima kao da su politički slogani. U državi u kojoj je svaka riječ u Ustavu krvavo izborena, možda bi bilo pametno s riječima postupati opreznije. Jer pravo je dosadno, hladno i precizno. A romantika milenija i zareza rijetko preživi susret s člankom i stavkom.

© Poskok