U Sarajevu se, čini se, političkim analitičarem ne postaje nužno poznavanjem ustava, političkih sustava ili suvremenih političkih teorija. Ponekad je dovoljno napisati roman, objaviti zbirku pjesama ili steći reputaciju moralno uzornog intelektualca. Filozof Ugo Vlaisavljević u oštroj analizi propituje fenomen sarajevskih književnika koji su postali autoriteti za politička pitanja. Njegova je teza da mediji političku kompetenciju često zamjenjuju demonstracijom humanizma, dok se iza uzvišenih parola o čovjeku, slobodi i univerzalnim vrijednostima prikrivaju sasvim konkretni politički i nacionalni interesi. Posebno je zanimljiva njegova usporedba današnje uloge takvih intelektualaca s njihovom funkcijom u nekadašnjem komunističkom sustavu.

Sarajevske plemenite duše i njihova politička analiza

Prof. dr. Ugo Vlaisavljević l POSKOK

Kad nešto ne vidimo dobro, a to znači jasno i razgovjetno, kaže Descartes, ili je predaleko ili preblizu. Ima jedan fenomen, čini se tipičan sarajevski, koji je možda nedovoljno uočljiv jer je vidljiv kao prst pred okom. Otkriva ga jednostavno pitanje: tko su najpopularniji i najutjecajniji, u medijima najprisutniji politički analitičari? Odgovor bi neupućene mogao iznenaditi: književnici!

Književnici kao politički analitičari

Svakodnevno, ali doslovce svakodnevno, u sarajevskim medijima kao oni koji su najpozvaniji da daju kritički sud o tekućoj politici defiliraju studenti i profesori književnosti, magistri i doktori, sveučilišni profesori, a također i pisci, ljudi koji su stekli ime u književnom stvaralaštvu.

Za jedne je dovoljna akademska titula, a za druge da su objavili neku zbirku poezije ili kakav romančić – i eto ih na sceni, jer to je prag kompetencije koji se računa.

Nikakvo poznavanje suvremenih političkih teorija, nikakav studij politologije ili političke filozofije, nikakvo znanje koje ima veze sa znanošću i znanstvenim istraživanjem.

Što je to što se onda računa, osim odvažnosti i samouvjerenosti da se govori o onome što se ustvari ne zna?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, treba reći da se ipak nešto zna, da je sa svakim nastupom književnika-analitičara pokazano neko „znanje“, a slušatelji i gledatelji ostali uvjereni da su saznali nešto što je trebalo znati.

Obično se „zna“ ono što se nagađa i pretpostavlja, a ti ljudi to umješno rade, jer oni svoje znanje crpe iz „povjerljivih izvora“ ili, još prije, iz svog književno-umjetničkog kapaciteta da zamisle stvari na vrlo uvjerljiv način koji inače nikomu ne bi pale na pamet.

Stoga kad analiziraju ono što se dogodilo, oni ili govore ono što ionako svatko zna ili se pohvale da su zapazili ono što nitko nije (jer oni znaju čitati između redova), ali najveći dojam ostave kad govore o onomu što bi se tek moglo dogoditi, što bi moglo........

© Poskok