Jednog dana, negdje oko 2059., mali Ibro dođe kući iz škole, baci torbu u kut kao da u njoj nosi sve dugove ove zemlje, i sjedne za stol gdje mu babo pokušava pojesti ručak bez da uključi vijesti. Nije uspio, naravno. Nitko nikad nije uspio.

“Babo,” kaže Ibro onako usput, kao da pita ima li kruha, “znaš li ti da su se naši pradjedovi nekad grijali na drva?”

Babo ga pogleda preko tanjura, onako kako se gleda dijete kad prvi put izvali neku ozbiljnu glupost.

“Ma je li? Otkud ti to, bolan?”

“Ma kakva škola, kakvi pradjedovi, kakva drva… šta levati, sjekli šumu da se griju?”

Ibro slegne ramenima, jer on je to već čuo, samo sad pokušava posložiti.

“Pa jesu, babo. I imali su struju koju su sami pravili.”

Tu babo zastane. Ne zbog rečenice, nego zbog tona. Onog dječjeg, sigurnog, kao da govori o nečemu što ima smisla.

“Pa imali su rijeke, turbine… hidroelektrane. Državne. I nisu plaćali struju ovim firmama što nam sad šalju račune s logom kojeg niko ne zna pročitati.”

Babo se nasmije, onako kratko, kao kad ti nešto zazvuči previše čisto da bi bilo istina.

“Aha. I šta, jedan dan su ustali i rekli: ‘E, nećemo više’?”

Ibro klimne glavom, ozbiljan.

“Pa otprilike. Pitao sam učiteljicu. Kaže da su odlučili biti moderni. Da su pustili šume da zarastu, uveli plin, dali hidroelektrane u koncesiju… i to.”

“Pa… počeli kupovati ono što su prije imali.”

Nastane tišina. Ona kratka, neugledna, koja ne znači ništa, a znači sve.

“Znači,” nastavi Ibro, “imali su svoje, pa su odlučili da je bolje da nemaju. I sad mi kupujemo plin iz Evrope, struju od nekih firmi, a rijeke… rijeke rade za nekog drugog.”

Babo odloži vilicu. Ne zato što je završio, nego zato što mu se više ne jede.

“A dobro,” kaže, “to ti je napredak. Tako kažu.”

Ibro ga pogleda onim pogledom koji djeca imaju kad još nisu naučila da se neke stvari ne pitaju.

“A jel napredak da plaćamo da nam neko dovede struju iz naše rijeke?”

Babo slegne ramenima.

“A šta ja znam, sine.”

“U školi kažu da je to tržište.”

“Ma kakvo tržište, bolan…”

“Kažu i da smo prije bili neefikasni.”

“E jesmo, vidiš kako smo sad efikasni, plaćamo sve što smo imali.”

Ibro šuti malo, pa doda:

“I kažu da su ljudi tada mislili da je energija njihova.”

Babo se nasmije, ali ovaj put bez humora.

“Jesu, jesu… budale.”

Ibro ne odgovori odmah. Gleda u stol, pa u prozor, pa opet u babu.

“A što su onda, babo, prestali?”

Babo uzdahne. Onako kako se uzdahne kad znaš odgovor, ali nemaš volje izgovoriti ga.

“Ne znam, sine. Valjda im je neko objasnio da ne znaju šta rade.”

Ibro klimne glavom, kao da je dobio logično objašnjenje.

Babo ga pogleda, ovaj put malo duže.

“Ti si, Ibro, jebeni jugonostalgičar.”

Ibro slegne ramenima.

“Možda. Al’ meni to nekako ima više smisla nego da plaćamo da nas grije ono što smo nekad imali.”

Babo šuti. Gleda kroz prozor, negdje gdje bi trebala biti rijeka, ali se ne vidi od reklame za novu tarifnu opciju.

I onda samo promrmlja, više za sebe nego za Ibri:

“Ma pusti, sine… bitno je da smo moderni.”

© Poskok